| R E C E N Z I J A |
| |
Čemu se tijelo daje umoriti i slomiti ili možda naše Srce zatvori knjigu života, položi |
je na Svetu ruku, da bi se opet stvorilo svježim u novom savršenstvu? |
| |
Hoćemo li čuti posljednje otkucaje stare ure u svečanoj tišini ili će nam lik |
mramornog anđela pružiti ruku nakon svega zemaljskog, kad naša čista Duša prijeđe |
| Vječni život, budućnost... |
| |
| Posljednji dan prelistava godine i prolazi životom zemaljskog puta, ali ne do kraja, |
| već do samog početka kad bosonogo tijelo od jučer, postaje Duša od danas. |
| |
| Tada Duša pronalazi krunu u susretu savršenstva. |
| |
| Prolazeći mislima do veličanstvenog trenutka, spisateljica oslikava poteze svjetlosti |
| umiranja, skidanjem okova koji je vežu o Zemlju, pronalaska nebeskih putova do |
| izvora novog života Duše. |
|
| Skinuti koprenu sa zemaljskog života, tijela, u kojem tinja želja za vječnim |
| sjedinjenjem u susretu: |
| |
| kojim postiže estetski sklad, kojemu upravo i teži. |
|
| „...Odabrana sam da ponesem svjetlost ove duše kroz zemaljska pusta polja,... |
|
| ....Tamo gdje spavaju kosti odavno zamrlih života." |
|
| Vječni život, budućnost... |
| |
Povratak Duše na već življeno, oplakivano sa čežnjom, kada se usne otvaraju
|
| samo spokojnim dušama. |
| |
Odanost duša ovozemaljskom svijetu je nepoznata, pročitajmo posljednje |
večeri naših snova, stihove spisateljice što prekidaju tišinu. |
| |
| | Mirjana Pejak-Peki, pjesnikinja |
|
| |
