Dana Škrba, rođena 22.10.1982. u Sarajevu, Bosna i
 Hercegovina. Studirala je politologiju na FPN Sarajevo. Političko
 opredjeljenje antifašista. Godinama se bavila novinarstvom i
 obratno, bavila se političkim ustrojem i obratno.
  
 Književna djela objavljivala je radio i TV formom, javnim
 nastupima na lokalnim i regionalnim smotrama, internet objavama
 

na Facebook stranici "Dana Skrba Art", video objavama poezije

 na YouTube kanalu "Dana Škrba".
Od 2011. je članica je kulturnog udruženja "Diogenes poetes".
 
 
 
 
 
E-mail adresa: zivimbajku1@gmail.com
 
Ili pišite na adresu: KPZ Tuzla - Dana Škrba,
Mirze Delibašića 1, 75000 Tuzla, BiH
 
 
 
 
 
OSVRT NA KNJIGU „MOLJAC U SVILI“ - DANA ŠKRBA
Drage čitateljice i dragi čitatelji,
 
kad sam bio pozvan i kad mi je bila ukazana čast, da budem ovoj knjizi recenzent, mislio
sam bit će to rutinski lagan posao. Shvatih koliko sam se grdno prevario tek kad sam je
počeo čitati. Nije nimalo lako napisati recenziju za pjesnikinju takvog kalibra kao što je
Dana.Čitajući je, pobojao sam se, hoću li biti dostojan i na nivou zadatka kojeg se odlučih
prihvatiti. Na vama ostaje zaključak koliko samu tome uspio, jer Danina knjiga poezije nije
poput drugih i nosi vrlo duboku i važnu poruku života koju je teško opisati svakodnevnim
riječima i izrazima. Hvala stoga dragom Bogu, da postoje pjesnikinje i pjesnici koji je
mogu svojim stihovima i metaforama prikazati.
Neću puno pričati o njenim izuzetno dobrim pjesmama napisanim u maniru vrhunske
umjetnice, a u što ćete se i sami vrlo brzo uvjeriti čitajući ih. To je posao za kritičare, a to
nikad nisam bio, jer ja nisam tu da sudim. Pisat ću o nečem meni mnogo važnijem,
suštinskom i dražem, čemu poezija u stvari i služi, ili bi barem trebala, a to je duboka i
uzvišena poruka koju kroz sadržaj svojih pjesama Dana poklanja čitatelju.
Da bih ostao na nivou zadatka, moram i ja pokušati tu, kako već rekoh, duboku i važnu
poruku njene duše ukoričenu i zapisanu na stranicama njene knjige prikazati običnim i lako
razumljivim riječima kako bi je što lakše shvatili svi, počevši od ljudi koji se ne bave pisanjem
i nisu pjesnikinje i pjesnici pa sve do onih koji se trude to postati i biti, jer smisao postojanja
i života u njihovoj suštini nije ništa drugo, nego poezija.
 
Ponekad u naletu inspiracije napišemo nešto čije važnosti ni sami nismo svijesni, sve dok
ponovo, ponekad čak i po nekoliko puta pročitamo što smo napisali.
Tekst kojeg ćete u nastavku pročitati počeo sam pisati iz nekih drugih pobuda. Tek nakon
nekog vremena, pišući ga shvatih, da u stvari nesvjesno pišem recenziju Danine knjige.
Postade mi lakše na duši te zahvalih dragom Bogu na inspiraciji i pomoći. Stoga vas molim,
prije nego počnete čitati, otvorite širom svoja srca i poslušajte što vam imam reći.
 
Pisanje i bavljenje poezijom te poetski susreti suradnje i prijateljstva služe prvenstveno
tome, da izgrade mostove preko postavljenih prepreka i granica, bilo naših vlastitih ili mnogih
vanjskih, povezujući ljude u bratsku zajednicu Ljubavi sloge i mira, čemu bi trebao služiti
čitav naš život u svim aspektima njegove manifestacije.
 
Pjesnici bi nam svojim pjesmama trebali poslužiti kao putokaz i primjer - ne za liječenje
osobnih frustracija te zaraze širenja sebičnosti i egoizma što dovodi do izumiranja korjena
kulture ponižavajući stihove i poeziju, bacajući ih u blato primitivizma, kao i vlastiti život
u svim njegovim aspektima.
 
Naše moćno oružje je pero, moćnije od svakog mača. Treba ga vrlo pažljivo koristiti, jer
od mača lako pogine i onaj koji ga se svojim egom laća.
 
Tko se želi baviti kulturom, kulturu bi trebao prvo nositi u sebi. Uzdići se do nivoa plavog
neba, narasti što bliže prosvjetljenju, kako bi mogao što jasnije čuti anđeoske zvuke riječi
svojih muza, da bi Ljubav koja mu se tamo daruje mogao na pravi način prihvatiti, shvatiti i
pretvoriti je u Riječ i kao poruku za pokoljenja koja dolaze.
Riječi svake napisane pjesme neminovno prolaze kroz srce njezinog tvorca kroz koje dobivaju
ili gube snagu. Koliko je pjesnikovo srce čisto, toliko će njegove pjesme riječi biti iskrene i
pune čiste ljubavi. Sve ostalo nije poezija.
 
Pjesnik je stvaratelj i tvorac, blagoslovljen svojim talentom koji bi mu trebao služiti isključivo
tome, da stvara nove i sve ljepše temelje života dajući ljudima u svojim stihovima vjeru,
nadu, uputstvo i način za pronalaženje samih sebe kroz vlastiti primjer traženja mira i sreće.
Sve što želi dati svojim bližnjima, čovjek mora prvo imati i otkriti u sebi i sam posjedovati.
 
Nikome ne možeš dati nešto čega nemaš. Srce ispunjeno egoizmom, samoživljem,
sebičnošću i mržnjom ne može napisati pjesmu punu ljubavi, ma koliko se trudilo i
pokušavalo, kao što ne može ni živjeti život dostojan čovjeka, ali zato može potaknuti
iskreno i čisto srce, koje je svojom grubošću i okrutnom surovošću ranilo, da potraži spas i
utjehu u Ljubavi, baš ovako kao što to naša Dana svakodnevno čini kroz svoj
umjetnički izričaj.
 
Samo Ljubav može pisati o ljubavi, a Danina duša je Ljubavi puna. Ego nikad ne može i neće
znati voljeti, ma koliko se trudio i pokušavao. Sve dok na taj način pokušava i sve dok se
ne pokori zakonima ljubavi i srca, počevši ih uvažavati i poštovati, suđeno mu je da boluje i
pati. Takav je Zakon, od Postanka, do svršetka svijeta. Drugi Zakon ne postoji. Ono što
stvori i postavi Bog od pamtivijeka, trajat će zauvijek, nikada ništa i nitko to ne može
promijeniti.
Često nam se u životu čini kako smo nepravedno kažnjeni te da ničim ne zaslužujemo zlo
koje nas je snašlo. Sjetimo se tada života i lika Isusa Krista. Ni njega nije snašlo zlo zato,
jer je to zaslužio. On, čist kao rosa jutarnja, zaista nizašto nije bio kriv. Sjetimo se također
i nekih od Njegovih posljednjih riječi koje ljudi i dan danas spominju i pamte, u nevolji
svojoj zavapio je:
""Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako
hoćeš ti.“ (Mt 26,39).""
 
Zbog ovih i njima sličnih riječi, Krist u mome srcu posade Pjesnik nad svim pjesnicima,
Čovjek nad svim ljudima.
Prisjeti se, draga Dano, ovih riječi svaki put kad pomisliš na svoje muke. Svaki put kad
želeći napisati pjesmu i pera svog se uhvatiš, ostani i dalje tako marljivo uporno vrijedna
u traženju ljepote svoje duše.
 
I Krista je vrag bezbroj puta iskušavao pokušavajući ga zaustaviti u čistoj i poštenoj namjeri
njegove duše, da iskreno služi Bogu i ljudima. Na kraju je razapet završio na križu i pomisli
vrag kako je pobijedio ne shvaćajući koliko se prevario i koliko je taj, tek naizgled Kristov
kraj, u stvari bio neoboriv temelj početka Njegova vječnog života i slave, kako na Nebu
tako i na Zemlji kao i u našim srcima, jer Krist postade simbol za Ljubav koja živi vječno.
 
Tijelo je samo vozilo i instrument kojim vrag duši pokušava uzeti slobodu. Ljubav je ta
koja oslobađa, a ti si je, draga Dano, puna. Ništa na ovom fizičkom svijetu neće i ne može
zauvijek trajati pa tako ni tvoj križ. Na dobrom si putu da pronađeš sebe. Od srca ti želim,
da nam i dalje sve ljepše predivne bisere nižeš satkane iz tvoje duše, u stihove pretvorene.
Najljepši grumen zlata možeš naći tek, ako u zemlju duboko zakopaš. Najljepši dijamanti
nastaju i stvaraju se pod ogromnim pritiskom, u najvrelijem ognju taljeni, kako bi zatim u
najhladnijoj vodi kaljeni dobili moć i čvrstinu koju posjeduju, kako na Nebu tako i na Zemlji.
Nakon teških porođajnih muka, rodi se božansko biće zvano čovjek.
Bog ti dade veliki zadatak, Dano. Uspješno ga izvršavaš i velika zaslužena nagrada te čeka,
jer tvoji stihovi nam sve o tome govore. Shvatit će ih u cjelini samo onaj koji ih bude znao
ispravno pročitati, onaj tko bude imao dovoljno razuma i mudrosti, da ih srcem uspije
razumjeti.
Hvala ti od srca za ukazanu mi čast kao i neizmjerno zadovoljstvo, da postanem dio ove
knjige kao njezin recenzent. Kako znam, da se ništa na ovom svijetu ne dešava slučajno,
mogu se samo pokloniti Nebu, zahvalivši Bogu što je tako, jer uz tebe sad se i ja osjećam
pozvanim i izabranim. Tvoju zbirku pjesama čuvat ću ne samo na posebnom mjestu u svom
domu, nego i u svome srcu, jer ona kao takva, bez ikakve dileme, svakako bez presedana
to zaslužuje.
Da ne duljim više, dragi čitatelju, draga čitateljice, ovo je knjiga koju nikad neće potpuno
razumjeti tko je čita samo intelektom i umom. Ovo je knjiga koja se čita srcem. Toplo
preporučam, pročitaj je više puta. Blagoslovljen bit će svaki onaj tko je, razmišljajući
srcem, uspije ispravno razumjeti.
 Sa poštovanjem, Damir Maras, pjesnik
 
 
 
 
 
 
OSVRT NA KNJIGU „MOLJAC U SVILI“- DANA ŠKRBA
 
Mislim, da jednoj ženi općenito nikad nije bilo lako još od pradavnina, ali biti žena u
današnjem „naprednom“ svijetu sa činjenicom, da sam i sama živjela u paklu kao
zlostavljana djevojčica i žena, smatram da ne da nismo napredovali, već smo toliko
nazadovali, da su ljudi iz doba „pećinara“ kad su žene vukli za kosu i udarali toljagom, u
stvari, gospoda spram većine onih koji nam se događaju (kote) u današnjici i to na
samom kraju 2020. godine.
 
Žena je sve manje i manje poštovana, a „alfa“ mužjaci rastu sve veći i snažniji u svojim
očima, uz veliku pažnju i podršku okoline, medija, institucija,politike.
Da me ne biste krivo shvatili, majka sam punoljetnog sina koji mi je sve na svijetu, u braku
sam te poštujem muški rod, ali ovo pišem iz vlastitog iskustva.
 
Jednostavno se dogode žene koje ne mogu više trpjeti nanesenu im bol te se odluče da
progovore o nasilju, žene koje prozovu zlostavljače, žene koje više ne osjećaju strah i
spremne su se izboriti za sebe i svoju djecu, spremne su se suprotstaviti svima.
Spremne su braniti svoj život kad su napadnute.
I tada nailaze na porugu, prozivke, isključenje iz normalnog života, ponižavanje, a onda i
ignoriranje okoline, prijatelja, kolega, institucija, pravosuđa, brutalno iživljavanje medija
pa čak i bliže obitelji.
 
Znači, dolazim do zaključka kako nemam pravo braniti svoj život, nemam pravo prozvati
zlostavljače, silovatelje, pedofile!
Žena sam, osuđena da šutim, trpim udarce, iživljavanja, pljuvanja, osuđena sam da budem
robinja muških zahtjeva i fantazija.
Ja sam odlučila progovoriti 2005.
 
Dana Škrba je odlučila braniti svoj život na drugi način.
 
Ja sam izašla iz svoje tame.
Hoće li ikad Dana Škrba izaći iz svoje tame i ugledati sunce?
Dana Škrba je kažnjena, jer je ubila svog silovatelja.
Moje pitanje svima vama je: Što biste svi vi učinili, da se radi o vama ili vama bliskoj
osobi? Što biste učinili, da ste upravo vi silovani?
 
 Sandra Petrž, književnica
 
 
 
 
OSVRT NA PROČITANU KNJIGU “MOLJAC U SVILI” - DANA ŠRKBA
 
Već odavno nisam pročitala ovako sirovo brutalnu ispovijest jedne duše koja se razasula
pred očima čitatelja kao što sam je ja doživjela. Već dugo nisam pronalazila tako posebne
metafore nježnosti i boli, ljubavi i neljubavi, već dugo nisam gledala u crno-bijelo
kompoziciju strave i užasa ovog bijelog mladog života kao što sam to gledala, dok sam
čitala ovu izvanrednu knjigu.
 
Dok se promatramo u ogledalu vremena, dok ispitujemo konture svog lica, dok
zamagljenim očima gledmo stvarnost – sve je moguće.
Što je stvarnost? Ono što vidimo u ogledalu ili ono iza njega? Ova slova koja se nižu kao
da su pobacana na tamnoj pučini života i kao da se iz zlatne zore ne vidi sjaj? “Zagledamo
li se u bezdan, on će nam uzvratiti pogled”, kako je to jednom lijepo rekao Nietsche,
suočava nas sa nama samima, s onim vukom za kojeg ni ne znamo, da još uvijek živi u
nama, a tog vuka u sebi Dana je ukrotila, iako živi kako u njoj, tako u svakome od nas.
Bezdan nas je kao ogledalo opet suočio sa gladnim zvijerima koje se probude kad osjete
krv, suočava nas sa tamnom stranom Mjeseca za koju ni ne znamo što sadrži, dok ne
odemo tamo. Iz cvijeta života otkidamo tek izrasle latice i želimo ih baciti pred nekoga za
koga mislimo, da je baš ta osoba za nas.
 
Treba zastati, jer kompas života često ne pokazuje u tom smjeru i čovjek se okreće tamnoj
strani duše, a kako se samo lako može prijeći ta tanka crta između tamne i svijetle strane
tame. Neki ljude vole tamu, jer oči duše im nisu preosjetljive za svjetlost koja zove, a ružin
grm još uvijek skriva tajnu paukove mreže u koju ga upliće zov divljine kao što je Danu
uvukao i zavukao se u nju. Iz unutarnje vatre života izranja crni Mjesec, zacrnio je zelene
livade djetinjstva, polomio tek izrasle travke ispod nečijeg balkona i obilježio jedan život
posebnostima koje Danina duša krije duboko u sebi.
 
Suočiti se sa sobom i prestrašiti se tog suočavanja! Ne, Dana se nije prestrašila tog
suočavanja, ona se jednostavno pustila u jedan krug i kao krug svega, osjetimo se opet
poput kamena uronjenog u dno… samog, odbačenog, zaboravljenog. Opet onaj isti osjećaj
beznađa, opet stavljamo na tek izraslu ranu oblog od soli i zacrtavamo novi pravac
toka rijeke života.
 
Ne želimo se više vraćati u takva stanja svijesti, ali ne možemo zaboraviti taj osjećaj
destrukcije kad smo iza zrcala ugledali – svoje lice. To nije bilo naše lice, to je bilo lice
mučnog poroda sebe u sebi, nečeg što nije sraslo sa našom dušom, to je bio netko koga
ne poznamo.
 
Je li to podsvijest poslala čudne poruke, jesu li naše oči bile kao žute zmijske oči koje su
se ogledale i zadavale nam ugriz po ugriz? Da… to je bilo spuštanje ispod zemlje, to je bio
put bez povratka, da duša nije svojim finim cvrkutom dozvala San i prekrila sve sa svojih
sedam plavih velova.
 
Dana je skinula taj Salomin sedmi veo ovom knjigom, ali ne do kraja, jer se svi kad-tad
moramo početi suočavati sa svojom santom leda i ne možemo staviti crni prsten na svoju
ruku, moramo to drugačije napraviti, ali odabiremo ponekad najgoru opciju – destrukciju i
autodestrukciju. Znamo, da postoje ljudi koji nam pomažu u lišavanju ovog tereta, znamo
da će duša naše duše to učiniti, jer jedino nam je ona vjerna, ta naša duša koja tihim
cvrkutom briše okrutnu tamu i ovaj raskol u nama pretvara u most do nas samih.
 
Na teži način uvijek dobivamo život, na onaj surov i težak način učimo sebe o sebi, a
onda kad svoje tijelo darujemo zemlji, znamo, da neće biti uzalud. Možemo reći, da smo
pogledali iza zrcala, suočili smo se sa svojim demonom u sebi i pozdravili ga opraštajući mu
što smo mu dopustili, da nas zavede. Otkrivajući svoje pravo lice, skidajući veo po veo
tamnog sjaja, u svakoj konturi lica vidimo plavo nebo, u svakom velu vidimo šansu za
izlazak sa mračnog dna ponora.
 
Ta istina, koju oblačimo kao odjeću duše, uvijek nas spasi od nas samih, jer se uvijek
trebamo suočiti prvo sa sobom. Kad se suočimo sa sobom, sve drugo će se izbalansirati
samo od sebe, jer jedino sebi ne možemo lagati, jedino sebe ne možemo poricati, jedino
sebe ne možemo skrivati – od sebe samih. Kad bismo to učinili, mi onda nismo mi, onda
nemamo sebe i tad je život bez smisla.
 
Sa radošću i tugom pozdravljamo ovo zrcalo života, koje nam pokazuje taj tren – nas
onakve kakvi nikad više ne želimo biti.
Zato, krenimo na taj put, put bez povratka ili kako je pisao Osho, na “put bijelih oblaka”,
jer “samo zrelo voće pada na zemlju”.
 Jadranka Varga, pjesnikinja, Zagreb, 02.08.2020.
 
  
  
 
 
ZAHVALA
RIJEČ AUTORICE
Damnati lingua vocem habet vim non habet
Jezik osu đenikov govori, ali je nemoćan
-1 Tanto maius crimen quanto maior qui pecat habetur
Zločin je toliko veći koliko je velik onaj koji griješi
-2 Cave ab Homine unius libri
Čuvaj se čovjek koji je pročitao samo jednu knjigu
-3 Sitis licita etiam potio licita
Žeđ je dozvoljena pa je i piće dozvoljeno
-4 Fallere, fallentem non est fraust
Nije prevara prevariti onog koji te vara
-5 Cetera desunt
Ostalo nedostaje
-6 Dis aliter visum
Bogovi drugačije riješiše
-7 De omni re scibili et quibusdam aliis
O svemu što se može znati i još o nekim drugim stvarima
-8 Libidonosa et intemperans adulescentia effetum corpus tradit
senectuti
Pohotljiva i neumjerena mladost predaje starosti iznureno tijelo
-9 Frigidum illud verbum:meum ac tuum
Hladna je to riječ: moje, tvoje
-10 Sint ut sunt aut non sint
Neka budu kao što su ili neka ih nema
-11 Corvus albus
Bijela vrana
-12 Te spectem supema mihi cum venerit hora,te teneam moriens
deficiente manu
Da te gledam kad mi bude došao posljednji čas i da te umirući
držim klonulom rukom
-13 Nec modus aut requies,nisi mors, reperitur amoris
Za ljubav nema mjere ni odmora, osim u smrti
-14 Inter calces et verticem
Između peta i tjemena
-15 Licentia poetica
Pjesnička sloboda
-16 Neglectis urenda filix innascitur agris
Na zapuštenim njivama raste paprat koju treba
spaliti
-17 Esse loco stultum est saepe utile multum
U pogodnom trenutku često je veoma korisno praviti se ludim
-18 Gaudia principum nostri sunt saepe doloris
Radosti često su početak našeg bola
-19 Et quorum pars magna fui
U tome sam i ja učestvovao
-20 Claudate iam rivos pueri,sat prata biberunt
Zatvorite već potoke, djeco, livade su dosta pile
-21 Disiecti membra poetae
Udovi razbacana pjesnika
-22 Delicta maiorum immeritus lues
Nevino ćeš ispaštati grijehe predaka
-23 Auditis,an me ludit amabilis insania
Čujete li ili me vara prijatna iluzija?
-24 Inter os et offam multa accidere possunt
Između usta i zalogaja mnogo se šta može
dogoditi
-25 Debitor speciei liberatur interitu rei
Ko duguje stvar ne duguje je više, ako stvar
propadne
-26 Conditio sine qua non
Uslov bez kojeg se ne može
-27 Fecundi calices,quem non fecere disertum?
Koga pune čaše nisu načinile rječitim?
-28 Ecce Homo
Evo čovjeka
-29 Brevius omne tanto quanto felicius tempus
Svako vrijeme je kraće što je više sretno
-30 Decet imporatorem stantem mori
Caru dolikuje umrijeti stojeći
-31 Lassata necdum satiata
Umorna, ali nezasićena
BILJEŠKA O AUTORICI
OSVRT NA ZBIRKU "MOLJAC U SVILI"
DANA ŠKREBA - napisao Damir Maras
OSVRT NA ZBIRKU "MOLJAC U SVILI"
DANA ŠKRBA - napisala Sandra Petrž
OSVRT NA PROČITANU KNJIGU "MOLJAC U SVILI" - DANA ŠRKBA
- napisala Jadranka Varga
FRAGMENTI KNJIŽEVNIH DJELA KORIŠTENIH U KNJIZI
SADRŽAJ
 
 
5
7
11
15
19
23
26
31
33
37
40
 
46
54
58
67
69
73
77
85
92
105
118
146
153
164
170
188
201
206
213
217
225
242
245
256
259
264
266
269
270
  
 
 
 
Copyright ; Nenad Grbac & Impero present