Većina pjesama iz zbirke ‘Samo u prolazu’ bude jake osjećaje i kroz vješto

dočarani kolorit prenose čitatelja u jedan sasvim drugačiji svijet; svijet iznad

svjetovne metafizike, parapsihologije i mistike.

S druge strane, neke od njegovih pjesama su vrlo eterične i stvaranjem slika živih

boja odvode čitatelja u prošlost i ‘dobre stare dane’. Ali ono što je zajedničko

skoro svim pjesmama ove zbirke, snažna je duhovna poruka koja prenosi mudrost

starih vremena; poruka koja ima za cilj trgnuti čitatelja iz vrtloga svakodnevnog

života i inspirirati ga da krene pustolovnim putem u potragu za svojim vlastitim

jastvom, bićem koje vječno postoji iza iluzornog ogledala zvanog materijalni svijet.

Poezija V. Pavića nema za cilj tek zabaviti čitatelja i zadovoljiti ga riječima koje on

želi čuti. Ne; mnoge od ovih pjesama podsjećaju na urlik mudrosti koja drma

čitatelja za ramena i budi ga iz dnevnih snova, šarolikih laži i ringišpila monotonije.

On je postavio svoju poeziju na temelje poezije starih majstora pera, velikih

svetaca i filozofa drevne Indije, koji su gotovo nepoznati širokim čitalačkim

krugovima na Zapadu. Iako se Vladimirova poezija po stilu ipak razlikuje od

njihove, on u suštini ne donosi ništa novo, već ‘staro vino u novim bocama’, tj.

staru mudrost koja još od pradavnih vremena vodi čovječanstvo do materijalnog i

duhovnog savršenstva.

V. Pavić je zapravo buntovnik koji diže svoj glas protiv ljudskog bezumlja i laži što

svojim crnim ogrtačem obavija svijet ljudi koji su se otuđili od tradicionalnih

vrednota i prihvatili, kako on to već kaže “jeftina i isprazna zadovoljstva kao cilj i

smisao svog življenja.” On je buntovnik koji diže svoj glas u ime pravde, istine i

mudrosti, želeći svojom poezijom izbrisati razlike temeljene na vrsti tijela, boji

kože, te nacionalnoj i religijskoj pripadnosti.