Gustav Krklec (Udbinja kraj Karlovca, 23. lipnja 1899.-
 Zagreb 30. listopada 1977.), hrvatski književnik ,
 prevoditelj s ruskog, češkog i njemačkog.
 
  Djetinjstvo je proveo u Maruševcu, u Hrvatskom zagorju,
 što je ostavilo trajan trag u njegovu poetskom opusu.

 Gimnaziju je polazio u Varaždinu, Zagrebu i na Sušaku,
 a u Zagrebu je studirao filozofiju.
  

 Najvažniji dio Krklecova književnoga djela čine stihovi. Njegovo antologijsko pjesništvo
  konciznog, neposrednog i jasnog izraza očituje vedrinu i životnu radost, ali i metafizičku
 tjeskobu.
  
 Pisao je i eseje, kritike, putopise, feljtone i aforizme. Mnogo je prevodio, najviše s ruskoga,
 njemačkog, ali i sa slovenskoga i češkoga jezika. Krklec se bavio i takozvanom dnevnom
 kritikom. Posebno se ističu njegovi prijevodi Puškina, Prešerna i Brechta.
  
 Pod pseudonimom Martin Lipnjak napisao je niz kritičkih zapisa i eseja.
  
 Preminuo je u Zagrebu 30. listopada 1977. godine.
  
 
 
 
 
PREDGOVOR
Pripremajući ovu knjigu upitao sam, sam sebe što napisati o vjerojatno jednom od
najvećih književnika i pjesnika u Hrvata - Gustavu Krklecu?
 
Kako ga predstaviti svim onim, koji nikad nisu ni čuli za njega?
 
Odgovor na to pitanje nije nimalo jednostavan. A, onda sam lutajući internetom
našao jedan intervju i odlučio dopustiti pjesniku da vam sam predstavi svoje
pjesništvo, svoju književnost, svoje djelo i svoju ostavštinu.
 
Ja nikada nisam htio da pjevam ni pticama, ni zvijerima, ni stablima, ni talasima
morskim, već srcu ljudskom, i tražio sam ritam, riječ i zvuk za to, za takvo srce,
meni uvijek blizo i srodno, a ipak tako svoje, tako zagonetno. I kad to srce nije
razumjelo jedan glas, ja sam, na svojoj svirali, - ne na harfi ili na liri - izvabio
drugi, bliži zvuk, pastirski, ja sam pokušao da sviram svirku od pastira rodnog
sela zagorskog.
Nemam, dakle, niti sam imao ikad pretenzija koje su drugi, gotovo uvijek, silom,
htjeli da mi nametnu. Ovaj krug, ova cjelina, ovaj splet, ovaj svijet koji sam dao,
koji je sav tu, neka bude kao vrelo bar za jednu kap vode žednome, neka bude
bar jedan trak svjetlosti u mraku, neka bude blagi melem, neka bude šta hoće, ali
svakako će biti jedan - možda mali, ali dostižan - dio onog mene koji sam bio
najbliži nedostižnome, neizmjernome.
 U Zagrebu 06.04.2017. Nenad Grbac
 
 
 
 
 
Lirika, 1919.
 
Srebrna cesta, 1921.
 
Beskućnici, 1921.
 
Nove pjesme, 1923.
 
Ljubav ptica, 1926.
 
Izlet u nebo, 1928.
 
San pod brezom, 1940.
 
Darovi za bezimenu, 1942.
 
Ranjeni galeb: pjesme šestorice, 1942.
 
Tamnica vremena, 1944.
 
Lica i krajolici, 1954.
 
Pisma Martina Lipnjaka iz provincije, 1956.
 
Noćno iverje, 1960.
 
Telegrafske basne, 1952.
 
Zagorski vinograd, 1958.
 
 
  
  
 
 
PREDGOVOR
 
BEZIMENOJ
 
CRNA RUŽA
 
ČAŠA
 
JASTUCI
 
JA SNIVAM TVOJE OČI
 
LIST
 
PROLAZNOST
 
PRVI SNIJEG
 
RAĐANJE MJESECA
 
SUSRET
 
PUT
 
SREBRNA CESTA
 
TI I JA
 
PEPEO STRASTI
 
UVEO CVIJET
 
ZANOS
 
ŽUBOR ŽIVOTA
 
JESENJI MOTIV
 
VAL
 
A. G. MATOŠ
 
PUT KROZ NOĆ
 
TVOJA KOSA
 
STARINSKI SONET IV
 
BIJEG IZ SAMOĆE
 
KRILATI SATI
 
ZAGORSKI ZVONOVI
 
V GORICAH
 
UMJESTO OPORUKE
 
BILJEŠKA O PISCU
 
SADRŽAJ
 
 
7
 
9
 
10
 
12
 
14
 
15
 
16
 
17
 
19
 
20
 
21
 
22
 
24
 
26
 
28
 
29
 
30
 
31
 
33
 
34
 
35
 
36
 
37
 
38
 
39
 
40
 
42
 
43
 
45
 
46
 
48
 
 
 
Copyright ; Nenad Grbac & Impero present