| OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE „POKIDANE NITI“ |
| HRVATSKE PJESNIKINJE KRISTINE KOREN |
| |
| Dobila sam opet izvanrednu radost i čast napisati osvrt na novu zbirku poezije |
| „POKIDANE NITI“ moje drage prijateljice, pjesnikinje Kristine Koren. |
| |
| Čitajući pjesmu po pjesmu, zavirivala sam u skroviti dio njene duše, njenog |
| neprosanjanog sna, njenog plavog neba i njene ljubavi prema voljenoj osobi. |
| |
| Sve ove godine, Kristina je pisala svoje stihove, pisala ih u duši i spremala negdje |
| duboko u sebe i u neku bijelu bilježnicu, da bi se istinski objavila svima nama |
| svojim izvanrednim pjesničkim darom u njenim do sada izdanim zbirkama. |
| |
| Sunce njenog neba će sjati jarkim sjajem, glazba njenog srca će pjevati o ljubavi, |
| koju nosi otkad zna za sebe, a mi čitatelji opet imamo sreću zaviriti u taj ocean |
| ljepote poetskih bisera sa kojima nas daruje Kristina. |
| |
| Sa čežnjom nedosanjanog sna, u pjesmi „VJETAR“ razgaljuje mi srce dok |
| čitam ove stihove: |
| |
| Nosi mu ovo moje pismo |
| pozdravi ga i poljubi |
| nek se sjeti tko ga voli |
| nek se sjeti tko ga ljubi |
| |
| Pjesma iz 1997. godine „VEČERAS SAM SHVATILA SVE“, vratila me u davne |
| godine, kad sam i sama shvaćala neke trenutke kad voljena osoba više nije |
| dušom uz moju dušu, već kako lijepo kaže Kristina u ovim stihovima: |
| |
| Nema nade za nas |
| Jer večeras si dokazao sve |
| Znala sam vec duže vrijeme |
| Da već dugo dolaziš od nje |
| |
| Ljubavna bol je ponekad najjača bol, koju srce osjeti... o njoj se ne priča, o |
| njoj se šuti i u sebi se moli, da voljena osoba osjeti tu ljubav, koju šalje srce u |
| daljine i da se zauvijek stope negdje u tom krugu ljubavi, a što Kristina lijepo |
| opisuje u pjesmi iz 1995. godine „BOJIM SE, MAJKO“: |
| |
| Bojim se majko priznati |
| Što donosi sudb“a ovih dana |
| Jer bio je ljubav moje mladosti |
| A ostat će vječita rana |
| |
| Kako ljubav nema rok trajanja i vječna je u nečijim životima, ipak se |
| događaju rastanci. |
| |
| Voljena osoba odlazi ili živi u limbu života, koji nije život, već je tek nešto |
| preživljeno i odživljeno, ali se više ne ponavljaju impulsi između dva tijela, koja |
| prolaze jedno kraj drugog u prostoru gdje dijele i dobro i zlo pa se Kristina u |
| svojoj pjesmi „POKIDANE NITI“ tiho u sebi pita i odmah zna odgovor, a prateći |
| te nevidljive znakove: |
| |
| Pratim tragove ranjenog labuda |
| I svu tugu želi, kao i ja, od ljudi skriti |
| Ništa nas više ne veže zajedno |
| Poslije nas ostaju pokidane niti. |
| |
| I kad se dogodi rastanak, ostaje jedno prazno vrijeme, koje gleda bezizražajnim |
| pogledom sivog neba na sve ono što nam treba, a to je ljubav voljenog. |
| |
| U tom vremenu, zatvori se srce samo u sebe, potone u neke podzemne koridore |
| kretanja, živi samo da bi živjelo i disalo, ali ne i da bi letjelo, a tome nam svjedoči |
| i Kristinina pjesma „OPET U SUZAMA PROVODIM VRIJEME“: |
| |
| Zatvaram za tebe srce svoje |
| Zatvaram dušu koja je tako ranjena |
| Jer za ljubav je potrebno dvoje |
| A od ove naše ne ostaje ni sjena |
| |
| I ta divna žena, ta hrabra majka, ta izvanredna i delikatno ranjiva duša se diže u |
| život, da bi opet živjela, voljela, radovala se životu, ljubila svim žarom duše |
| svoje, u pjesmi „NE BRINI ZA MENE“: |
| |
| Kad me jednom možda sretneš |
| Tvoja će gejša zaboraviti korake |
| A opekline od tvog dodira nećeš ni primjetiti |
| Ne brini za mene |
| Jer, sutra će bolje biti |
| |
| „Zaborav je divan blagoslov ili prokleta nesreća“, jednom sam davno pročitala i |
| shvatila ovu rečenicu kao lijek i melem za ranjeno srce, za uznemirenu dušu, |
| za samoću koja je, ponekad, bila jedina prijateljica pa sam se na isti način kao |
| i Kristina u pjesmi „PRONAŠLA SAM SRCE“ nadala, da će tako i biti: |
| |
| Tamo na putu |
| Još uvijek ponosno |
| Pronašla sam srce koje još uvijek kuca |
| I vratila ga na mjesto |
| |
| I krenula je ta delikatno ranjiva duša dalje u život, svjesna da se dobro i zlo |
| izmjenjuju, ali uvijek snažna da se ponovo digne iz prašine života i krene u nove |
| dane, kako kaže u pjesmi „TRAŽILA SAM TE“: |
| |
| Zavoljela te žena, pjesnik |
| I tražila te na svakom licu |
| Pokislom od kiše |
| U zagrljaju duginih boja |
| I slikala za tebe najljepša krila |
| |
| I ta divna žena, pjesnik, vratila se sa ruba promijenjena, ali ista ... odviknuta, |
| ali dubljih uvida u sebe, introspektivno se baveći tim tajanstvenim odajama Duše, |
| gdje su čulnost i dodir tek naznake nečeg većeg, sveobuhvatnijeg i dubljeg, što |
| i navodi u svojoj pjesmi „MOJE PJESME“: |
| |
| Nisam više ona ista, ona stara |
| I razum mi sebično srce vara |
| Propao je svaki pokušaj nade |
| Sve što je valjalo, u vodu pade |
| |
| Iz svijeta, gdje se ne ulazi tako lako, tamo gdje se vilinske suze ne slijevaju niz |
| lice, već odlaze direktno u srce, Kristina nam u svojoj pjesmi „POBJEĆI OD |
| |
| STVARNOSTI“ poručuje: |
| Tako je lako |
| Pobjeći od stvarnosti |
| Netko davno to mi reče |
| |
| I, kao svaka žena, koja želi biti voljena, ostavlja nam Kristina svoje prelijepe |
| stihove u pjesmi „ŽELIM“: |
| |
| Želim biti dio sjećanja tvoga |
| I u mislima se tvojim zauvijek skriti |
| Želim da me voliš |
| Jer samo ću tada potpuna biti |
| |
| Završavam polako ovu šetnju kroz Kristinin svijet ljubavi, boli, radosti, sreće, |
| patnje i ponovne nade u sve ono lijepo što nosi život, sa radošću znajući, da ću |
| opet jednog dana zaviriti u neki njen novi svijet, otkud će se na mene spustiti |
| slap bisera iz Kristinine poetske duše. |
| |
| | Jadranka Varga, pjesnikinja, 11.7.2015. |
|
|
