UMJESTO POGOVORA - GLAS RAZUMA |
|
Jednoga se jutra Filip probudio s vrlo gorkim i odvratnim okusom u ustima. Valjda mu se u |
snu dogodilo nešto vrlo ružno ili je naporno sanjao neželjene snove, tek, ruku na srce, |
jutro mu je ipak donijelo otrežnjenje - treba nešto u životu, u sebi, oko sebe i za sebe |
promijeniti kako se više nikada ne bi budio tako jadan i patetičan. |
|
Posegnuo je rukom za papirima na noćnom ormariću (je li to budilica zazvonila ili se |
probudio sam od sebe, uznemiren do dna i jadan, nije ni bitno). Trebalo mu je nešto izvan |
uobičajenog, nešto u čemu on ne sudjeluje, ljudi koje ne poznaje i kojima ne može uputiti |
svoje uobičajene cinizme bez efekta. Prstima je uhvatio novine. I odbacio ih je. Što mu |
preostaje? Okrenuti se na drugu stranu, protivnu, i nastaviti loše snove? Neee. |
|
Započeti dan. Kakav god. |
|
Eto. Odluka je pala, Rubikon se smiješio. |
|
Uvijek se čudio ljudima koji znaju uljepšati svaki svoj dan. Kao Slavica. Ona živi stihove, |
ona se njima poigrava igrajući se tako sa svojim… Čime? Životom? velika riječ bez jasnoga |
značenja. Sa svime što nju čini upravo takvom osobom, zaokupljenom bitnim i nebitnim |
stvarima oko sebe, a najviše u sebi. Ona analizira svoja stanja ugode i neugode, reagira |
na pojave u sebi, baca izazova rukavicu u vrijeme i ljudima s kojima je manje ili više bliska, |
zaogrće stihovane misli u sličice nama manje prepoznatljive jer ne poznajemo baš sve |
detalje njezina bivanja. Treba mnogo više znati o osobi da bismo posve jasno shvatili što |
nam kazuje. |
|
Naravno. |
|
Preostaje nam naša mašta i sposobnost prepoznavanja vlastitih iskustava s ljudima i |
osjećajima da bismo se složili ili odbacili neku primjedbu. Naše je iskustvo također bitno. |
Ako si osoba koja čovjekomrzački promatra svijet, e, onda ti nikakva slutnja ljepote u |
odnosima s ljudima ne odgovara. Ili ako smo naivni, prepuni povjerenja unatoč mnogim |
razočaranjima. Uostalom, tada se ne bismo ni znali razočarati jer ne bismo shvatili, u |
svojom naivnosti, da smo nešto ružno i pretrpjeli. U suprotnom, nećemo se složiti niti s |
jednim gorčinom ispunjenom i boli prelivenom konstatacijom (a ima trenutaka tako bolnih i |
tako, tako jadom ispunjenih!). Nećemo se uopće opterećivati, mi optimisti najobičniji, |
kojima je sve obojano pastelnim, utišanim nijansama, uvijek će nam svijet ostati prozirno |
čist, ispunjen divnim ljudima i slatkim doživljajima. |
|
Slatkima poput torte. Svadbene ili rođendanske. Uostalom, zašto se ljudi vesele |
rođendanima? Možda zbog poklona? Ili društva veselog i zapričanoga? |
|
Slavica diše stihove i izdiše ih u prostor. Oko nje skakuću rime poput iskrica u starinskom |
kaminu. Ona drugačije ne zna. |
|
Filip nakratko prestane štuckati brkove, zagledan u svoj odraz u zrcalu. Plovi li moj brod |
bez kormilara? Ako ništa ne priželjkuješ, sve ti je darovano. Ako ništa ne priželjkuješ, |
nećeš se razočarati kada ništa ne dobiješ. |
|
Ispod kojeg oblutka možeš pronaći svoju ljubav, svoj smisao? U kojoj istini? |
|
Slavica nas bode svojim stihovima, natjerava da se zamislimo. Uostalom, to čine svi |
pjesnici svojim nemirima. Ispada tako da su neki ljudi trajno uznemireni. Mislima, |
raščlanjivanjem sebe i drugih, gnječenjem postojanja u nakani da iz njega iscijede |
maksimum. Valjda je i to nekakav smisao postojanja. Moga i tvoga, njegovog i našeg. |
Barem jednog dijela, dobrog dijela populacije. Valjda. Ili sve to tek jalovost? Nemogućnost |
pristanka na jednostavnu činjenicu da smo tu i da ovdje moramo trajati dokle god naša |
svijeća ne dogori? |
|
Iz zbirke u zbirku sve bolja. Naravno da je to svrha pisanja, usavršavati svoj izraz i |
zadovoljiti svoju potrebu za tim. Za pisanjem. Za komunikacijom kroz stihove kada već |
ova svakodnevna komunikacija nije dostatna. |
|
I bez obzira što ona tvrdi suprotno, iz zbirke u zbirku je sve bolja, pitkija, rasterećenija i |
zaigranija. |
|
Što se u životu mora dogoditi, kakve se pretpostavke moraju stvoriti i uvjetu ispuniti da |
bi se rodio netko takav? Koji ne zna drugačije oblikovati svoje percepcije doli stihovima. |
Rimom koja nije nategnuta čak ni onda kada se koriste pjesnički neuobičajene riječi? Ha, |
koliko je takvih na ovome svijetu raznolikom? Mnogi se muče ne bi li pronašli pravi izraz, |
kopaju unutar sebe tražeći, a njezini ispadaju kao od šale, već pripremljeni na skok, |
spremni. Nju ništa ne može iznenaditi, zar ne? Da, tako je. Uvijek je spremna na |
stihovanje stvarnosti. |
|
Kažu da nema umjetnosti bez bola, u sreći je čovjek površan i zadovoljan, sreća ne tjera |
na razmišljanje, sreću iskoristimo i to nam je dovoljno. U boli se rađa potreba za |
shvaćanjem, ona pročišćava kao unutarnji tuš koji odnosi prljavštinu. I kada to zapišeš, |
osjetiš se bolje, ispunjenije, radosnije. Do sljedećeg trenutka. Koji će te natjerati da |
ponovo pišeš. |
|
Prezreni, jadni, sami odlazimo. |
|
I dolazimo, zar ne? |
|
Zato treba razgovarati. neriješeno razriješiti, prešućeno izreći pa makar i godinama |
kasnije. Ne obazirati se na čvorove u nizu. Zato i postoje da bi nas opominjali. |
|
Idi, Filipe. Čovjek ne može promijeniti svijet, ljudi mogu promijeniti sebe, svoje stavove |
prilagoditi, odmaknuti se ako se ne slažu, ali onoga drugoga ne možeš. |
|
On je prepušten sebi. |
|
Stihove možeš pisati. I čitati. Suditi o njima moraš tek ako si predavač u školi i podučavaš |
neiskusnu mladost u čemu se sastoji ljepota pisane riječi. Ali ako u Slavičinim stihovima |
jedan tebi nepoznati Cvjetko pronađe najljepšu ljubavnu pjesmu, a jedna učenica tu istu |
pjesmu zalijepi na zid pored svoje klupe, onda je to prava stvar. Istina. I to može postati |
poticaj da nastaviš jer stvaraš nešto dobro. |
|
Naravno, možeš joj i zavidjeti. Ali se ne isplati. Tebi je Slavica pružila šansu da pročitaš. |
Te stihove, od onih «žutih» pa do ovih «crnih». Između su «bordo» i «plavi» (bio bi to |
dobar naslov: Moji plavi stihovi). Zavist samo izjeda čovjeka, do kosti, i onda je takav |
čovjek strašilo. Ne za ptice jer bi ga ptice prokužile i ismijale. |
|
Treba se veseliti svakoj Slavičinoj zbirci, iako ih ona tiska samo za sebe i sebi drage ljude, |
iz puka zadovoljstva pisanja i ispunjavanja sebe kvalitetnijim materijalom. Koja slika! Ne |
želi ih ona razglašavati na velika zvona, uz promocije na kojima sjede pojedinci po |
dužnosti, a neki zato što ne znaju što bi sa sobom, iz potrebe da budu viđeni i... Tek |
rijetki dolaze zato što žele čuti novu riječ, žele se radovati s autorom i ukrasti dio |
njegova zadovoljstva pretvarajući ga u svoje. |
|
Filip zaboravi gorko buđenje - prebrodio je još jedno ustajanje znajući što će danas raditi. |
Još jednom pročitati zbirku pjesama Nikada nisam i zaključiti da on još uvijek ima vremena |
ono «nikada» pretvoriti u «pa ipak jesam». Kao i Slavica koja možda misli da nikada nije |
nešto jer je zaboravila da jest. Ipak jest. Što god to bilo. |
|
|
|