|
| Završna riječ (ili više njih) |
| |
| Dobar dan, knjigo! |
|
| Dobar vam dan, pjesme poetične i proetične. Dolazite u dobar čas sa svim svojim |
| dvojbama, sumnjama, bolima, propitivanjima, optužbama i osmijesima ne da biste udovoljili |
| meni ili nekoj drugoj osobi koja će knjigu otvoriti, prolistati i pročitati, dolazite da biste |
| ispunili svoju potrebu - morate jauknuti iz tame uma životom pritisnutog srca (No, može li |
| srce imati um ili je to predviđeno tek za glavu, lubanju i ono pod njom? Ili je to tek |
| oksimoron, paradoks možda?), morate prodrmati uspavane osjećaje i podsjetiti nas da svi |
| jesmo vrlo bliski jedni drugima u mnogim životnim situacijama. |
|
| Ako ih uspijemo prepoznati u tuđem iskustvu. |
|
| Ako nismo egoistično okrenuti samo sebi i svojim potrebama pa nam tuđe izgledaju blijede |
| i nevažne. |
| |
| Ako jesmo nezainteresirani za bilo što izvan svoje obične egzistencije, toliko ljudske u |
| potrebi za hranom, snom, društvom, isticanjem, modnim detaljima, ograničenošću svojom |
| opterećeni... |
|
| Ako. |
|
| Ako smo spremni prihvatiti Slavicu Juhas u njezinoj potrazi za pravim izrazom u |
| razjašnjenju vlastitih demona koji je tjeraju na pisanje. Ona nije sklona cviležu nad |
| vlastitom sudbinom, daleko je ona od toga. Radije će besane noći (a u nekim godinama |
| san ne dolazi tako rado na svačije oči) ispuniti riječima, zapisima po papirićima koje će |
| onda gubiti i nalaziti, prepraviti možda neku sitnicu i koje će sabrati u novu zbirku. Doista |
| mi se čini da riječi doslovno prše iz nje i da ona ne stiže ni zapisati sve što u jednom |
| trenu prolijeće njezinim mislima. Grozničavo tada prevrće po kući tražeći zapise, virka pod |
| jastučiće i zaviruje u teško vidljive zakutke te ih sakuplja u jedinstvenu cjelinu. |
|
| Poezije i proezije. |
|
| Naravno da je proezija izmišljena riječ koja njoj zvuči kao pravi izraz za one pjesme koje |
| piše uvijek u drugom dijelu svojih knjiga. U proetičnom dijelu. |
|
| Nije proza, nije poezije, a jest i proza i poezija. |
|
| Ova pjesnikinja zgodno-nezgodna prikriva (nastoji to) svoje boli uobičajene i one koje to |
| nisu, nevolje odagnava što dalje od svojih stihova, ona rugobe koje joj se događaju (a |
| možda su nekome uobičajene, tko to zna) nadvladava hrabrošću, prijateljstvom sa samom |
| sobom jer su je mnogi u stvarnom životu iznevjerili. U nekim je pjesmama lako prepoznati |
| osobu o kojoj piše iako je to prepoznavanje i otežano. U drugima to ne možeš ni znati ni |
| osjetiti, čitaš i pitaš se radi li se to o meni ili nekom drugom jer se svi ponekad nađemo u |
| sličnim situacijama, ali ih znamo drugačije definirati, drugačije osjetiti i opisati. |
|
| svijetom doživljava šokovito i koje bi radije ostalo u onom prijašnjem životu. I onda se taj |
| šokom ovit dolazak vuče dugi niz godina, nama dosuđenih, da bi na kraju opet to dijete |
| (odrastao pojedinac) otišlo u drugu, zatvorenu vrstu stvarnosti. Možda. |
| |
| Sviđa mi se i pjesma o vjetru jer me asocira na moje djetinjstvo kada sam bila uvjerena |
| da je vjetar moj prijatelj i da me štiti od svih neugodnih situacija dok se vraćam iz disca |
| kasno uvečer i od svih zlih ljudi koji bi mogli iskočiti iz mračne sjene. One najmračnije. |
|
| I sviđa mi se... |
|
| Ne bih dalje nabrajala jer svaka od pjesama zaslužuje čitanje. U svakoj postoji slika koja |
| može, ako joj dozvolimo, utjecati na nas, može nas nagnati na razmišljanje čak i o |
| važnosti ljubavi u našem životu. |
| |
| Koliko dugo pojedinac može biti zaljubljen? Zaljubljen u tlapnju koja egzistira tek u |
| zamišljanju idealne osobe? Biti zaljubljen u nekoga tko nas je odbio, duboko razočarao ili |
| uopće nije svjestan našeg postojanja? A koliko dugo može istinski voljeti? |
| |
| U slučaju privrženosti samostvorenoj tlapnji (ovo kažem vrlo iskreno) život uopće nije |
| težak, on postaje pustara, suha zemlja bez daška zraka, bez trunke vlage. Bez osjećaja. |
| Život postaje rutina kojoj se pjesnikinja konstantno odupire, stanje u kome nas napuštaju |
| dragi (i oni manje dragi) ljudi jer ih odnosi smrt ne pitajući za dozvolu. Ili ih spopadne |
| bolest koju ne prepoznaju u sebi, a koja ih pomalo izjeda. Te nama drage (i one manje |
| drage) osobe koje potom zatrpava zemlja. |
|
| Slavica Juhas neprekidno se, iz zbirke u zbirku svoje proetične poezije, odupire |
| pretpostavljenom životu (trajanju) i nedefiniranim očekivanjima, ali lukavo ne otkriva što |
| ona očekuje. Očekivanja prepušta noćnim satima kada sumira svoj dan, odvaguje sitne |
| pobjede i poraze, dok osluškuje zvukove prirode iz svoga vrta. |
|
| I stalno sama sebe uvjerava da je nadrasla sve ono negativno što je pokušava povući |
| prema dnu - ona odbija biti povrijeđena. |
| |
| Koliko li rana ona skriva i od sebe? |
|
| Rane zarastaju, nove se otvaraju, ponekad ostane ožiljak ali se on može prekriti |
| kvalitetnom kozmetikom. |
|
| Znači li to da kozmetika uljepšava stvarnost? |
|
| Tvrdoglavo izvlačeći čudnovate (proetične) riječi, ona svojim riječima daje mogućnost |
| raznolikih slika kroz neočekivane rime. Ili tek nižući stihove bez potrebe za rimovanim |
| ritmom. |
| |
| Njezini su stihovi drugačiji. A tko od nas barem jednom nije poželio biti drugačiji? |
|
| Ona to uistinu jest. |
|
| „Diši i samo budi. |
|
| Kad si već ovdje." |
|
| Ako je ovo njezina posljednja zbirka, onda neka završne riječi budu ove meni drage |
| (Jesam li zgrabila previše slobode?). |
| |
|
| |
