| Fruličanje |
| |
| Nebeskom frulom samo se poneki mogu poslužiti. Od običnih ljudi, onih koje zovemo malim |
| ljudima, tek pokoji zaslužuje svoje usne prisloniti uz nebesku sviralu i zvukove ispuštati u |
| smiraj dana, u smiraj duša, u vlastite nespokoje, u tuđe brige i neznanje, u moje potrebe |
| koje nikome ne govorim jer ni meni nisu posve jasne (bistre nikako), u moje nespokoje |
| noćne dok osluškujem pražnjenje kontejnera s druge strane zgrade, a muklo lajanje |
| nepoznatih pasa s ove strane, protivne. |
|
| Uzdizati se do svojih prepoznatih osjećaja napuštenosti i otuđenosti, do svojih potreba |
| svakodnevnih kojima ne znamo broja, da, to nam može ponuditi Nebeska frula. Preko |
| pjesama združenih pomno odabranim podnaslovom pa do posljednje dvije koje poput |
| buktinja govore u ime svih, bodu onim stihovima kojima nismo mogli, nismo znali ili nismo |
| htjeli ući u srž – ove posljednje dvije uznemire nas, zatiču nas nespremne i mi se u njima |
| vrlo lako prepoznajemo i bivamo zadovoljni (unatoč prvoj zbunjenosti); dvije snažne bujice |
| koje govore u ime svih nas (koji sada čitamo ili se tek pripremamo pročitati poneku |
| pjesmu, dojma radi; tek toliko da kažemo da jesmo, pročitali smo, naravno) i svima |
| nama se obraćaju: |
| |
| Mi jesmo, tu, postojimo. I mi se smijemo jer smo pjesme zadovoljne i ispunjene |
| postojanjem. Usprkos svemu. Eto nas, vedrimo i oblačimo svoje egzistencije pjesmaste i |
| snažne smo, snažnije od svih vas koji nas upijate misleći da ćemo vam dati ono što ste |
| jednom izgubili. Mi dajemo, dajemo se – koliko ste vi sposobni primiti? |
| |
| Zanimljivo, pjesme se ne žale na život. One su sretne u svome postojanju, samo da ih |
| čitamo, samo da ih doživimo pa makar i na trenutak. Ljudi se neprekidno na nešto žale. |
| Smeta im ovo i ono, ne pronalaze smisao misleći da će im ga netko ponuditi na pladnju |
| (pladnjevi su puni jesenjih boja i zreloga grožđa, a ne smislova različitih). A, ne, smisao |
| se zarađuje i zaslužuje. Ako ga sami poželimo i potrudimo se potražiti ga (unutar sebe, |
| nikako izvan sebe – nalazi se uz hrabrost kojom se suprotstavljamo svakodnevnim |
| neugodama i problemima, uz radost svakodnevnog svitanja i zalaska sunca – to se zove |
| ritam), osmisliti ga, naslikati ili napisati, zavaravati se i biti realnima u nerealnosti svih |
| mogućih pokušaja. I tako dalje. Da ne nabrajam. |
| |
| Smisao može biti i pisanje. Pisati pisanja radi, čitati čitanja radi, bez potrebe za |
| otkrivanjem dubljeg smisla – uživati u riječima koje se protežu i naguravaju pred očima u |
| svojoj lijenosti, u svojoj dubini i neočekivanosti, u riječima običnim i osmišljenima na |
| drugačiji način. Nego što. |
| |
| Poznavati Slavicu Juhas u trenucima nadahnuća? Bilo bi dobro vidjeti je u autobusu kako |
| vadi neki zgužvani papir i zapisuje trenutačnu misao (profesorica Ivezić bila bi zadovoljna |
| jer je uvijek to preporučivala mladim zanesenjacima: Zapiši odmah tu misao, već u |
| sljedećem trenutku neće je biti, govorila je, a ja sam mislila, u svojoj tromosti i |
| ušuškanosti u toplinu, da ću se svega sjetiti nakon dobroga sna. Nikada nisam. Nisam se |
| sjećala svojih misli nego su navirale nove, drugačije i hladnije.) dok se oko nje kroz prozor |
| mijenja krajolik, a smradovi ispušnih plinova guše udaljeni miris mora. Slani miris moga |
| mora, bistrog i nepreglednog. Uzburkanog i hladnog, neprijateljskog, a bliskog. More je |
| zakon! |
|
| Zapisuje ona noću svoje stihove, istesava ih do zadovoljstva pa ih ubacuje u komp. |
| Zapravo, teše ih na ekranu, izbacuje, dorađuje, mijenja i ucjenjuje, i riječi dolaze i odlaze, |
| gube se i vraćaju, nagomilavaju. Riječi pjevaju. Blista stabalce osuto kišnim kapima, a |
| ja/mi – tri koraka naprijed pa panično trk natrag. |
| |
| Koja dobra slika. |
|
| Doista dobra pjesnička zamisao. |
|
| Koje zadovoljstvo spoznajom: Da, mi smo i kukavice. |
|
| Pokušavamo, gradimo, nudimo se, zaglađujemo, popuštamo, pištoljimo se u ljutnji, svađamo i šutimo, pokušavamo ispuniti najskrivenije želje, a onda se okrenemo i od svega pobjegnemo. |
|
| Bolja polovica hrabrosti? |
|
| Pristati na kompromis? Koliko je to koraka natrag, taj kompromis? Cijeli jedan život? Ah, |
| što ćeš, najbolje prolaze prilagodljivi, a oni neodlučni ljigavci ostaju pred mrakom rijeke |
| moleći neku, bilo koju obalu da ih primi. Neće ih pakao, pokvarili bi vragove i oni bi postali |
| mekani, ljigavi, neodlučni. Raju ne odgovaraju, nisu se priklonili idealnom poretku i |
| postupcima. Čistilište je prepuno. Zato jauču na pustoj obali zamračenoj jaucima i |
| smradovima jednog pakla i traže zajedništvo koje je nesvjesno njihove neodlučnosti i |
| pružit će im utočište. Neka druga strana pružit će utočište. Malo sutra, kaže Filip i paljka |
| cigaretu. Dakle, biti na pravoj ili krivoj strani gotovo da je svejedno, važno je da smo |
| svjesni što želimo i kako ćemo to ostvariti. |
| |
| Od sebe pobjeći ne možeš. |
|
| I ne želiš. |
|
| Uživamo kao očajnici koji se utapaju dok izmetine plivaju oko njih, a oni se valjuškaju |
| ponavljajući: Teško mi je, nitko me ne voli, ne pomaže mi, aj, što to pliva oko mene, |
| grozno, grozno, smrdi, smrdi, i viču oni tako dok njihove ruke miruju, ponekad se |
| pomaknu kada voda zaprijeti utapanjem. Eto, to smo mi. I nije čudno što trkom |
| bježimo unazad. |
| |
| Bježimo sanjareći nebeske frule koje će nam uljepšati svaki dan. Pa makar ih gledali kao |
| Nebeske frule u određenoj boji. Imaju li nebeske frule boju i koja je njihova boja? Idila je |
| zelena i prozračna. A frula? Koje je boje nebo kada se ugasi sunce? Što se vidi u ogledalu |
| kada nema nikoga u blizini? |
|
| Tko čita knjige uredno poslagane u polici? |
|
| Tko je u vlašću knjige i drhti kao prut pri pogledu na neku novu, još nepročitanu, a |
| tako ukusno priređenu? |
|
| Netko se trese pred knjigom, netko pred eurom, a netko pred merdžom. Odabira ima |
| dovoljno. I smislova. |
| |
| A Slavica uporno tvrdi da je već dosta, nikada više, nikada nisam ni željela nešto više. |
| Pa onda iznova piše. Sklada svoje rime, svoje stihove i svoje slike. Bodljikave i glatke, u |
| istome ritmu ujednačenom, rasute su rime preda mnom i ja sam stvarno uživala. U nekima |
| ipak više. O, kako su me neka trčanja nasmijala! I dobro da jesu. Smijati se uvijek je bolje |
| nego sažalno kimati praznom glavom nad svojom „nesretnom sudbinom, sve mi ide |
| nakrivo, nitko me ne voli (još jednom, obavezno), ja nikoga ne volim, grozno se osjećam, |
| toliko se trudim uzalud, nitko to ne prepoznaje“. Crkni, tugo, dabogda, ovoga trena! |
| Svejedno će se svijet vrtjeti, stabla strahovati pred vjetrom, more će naplaviti obalu |
| nepotrebnim listovima i šišarkama bez obzira postojimo li kao sretne ili nesretne jedinke. |
| Zato je bolje odlučiti se za sreću. Malu sreću srećicu. Osobnu. |
| |
| Glavno da je kapa na glavi. |
|
| Glavno da Slavica piše, a Stevo se smješka. Oni su sebi važni i nitko drugi u tu se sliku ne bi smio petljati. Pa ni ja. |
|
| O, Filipe bezobrazni, tko ti daje pravo suditi o drugima? |
|
| A tko tebi o meni? |
|
| Što? |
|
| Daje pravo? |
|
| Zakonsko ili? |
|
| Ili. |
|
| Ja. |
|
| Znam, ni ja ne moram turati prst kroz prozor da utvrdim odakle vjetar puše i ima li ga |
| uopće, samo je razlika u tome što se moje isturavanje kroz prozor ne bi ni opazilo, oko |
| mene vjetar se neće pomicati (u davna vremena vjetar je bio moj prijatelj, ali su ta |
| vremena odmaglila i sada me i ne primjećuje, taj vjetar, jer u meni valjda nije ostalo |
| mnogo od ondašnje mene), lišće će ostati nijemo, a ptice će zašutjeti isti onaj trenutak |
| kada pomislim da bih trebala nešto. Učiniti. |
|
| Razočaravajuća običnost jedne obične individualnosti, anonimne. Homo anonimus. Homo |
| kumulus. Dopušta li oblak prepun kiše da se u njemu rodiš? Koje su kiše tebe isprale od |
| običnosti i dozvolile ti da stihovima uznemiriš? Makar i na kraju? |
|
| Tri koraka naprijed i trk natrag. |
|
| Livadama jesenjim. |
|
| Možemo i zajedno poželjeti, ali onda se trk ne bi dogodio nego bismo ustuknule obje i bile |
| pristojne. Ili pjesama više ne bi ni bilo. Bolje je ipak svoje zadržati i svako toliko ponuditi |
| stih. Puno stihova. Zbirku, čak. |
| |
| Trčati unaprijed. Pred rudo, možda. Kao mlado june prepuno snage i poleta. Prepuno |
| novih inspirativnih pitanja i pjesničkih slika. |
|
| Znam. Znamo svi da se ljudski trud, bilo koje vrste trud koji ne odmaže drugim ljudima i |
| ne donosi im štetu, znamo da se mora cijeniti. Jer je koristan na najmanje dvije strane – |
| njoj i meni, njemu i njima, neimenovanima njima. Kao što svaka riječ ima dva značenja |
| najmanje: ono konkretno i ono preneseno. Ili, ono sadržajno i ono gramatičko. Ono |
| gramatičko. |
| |
| Čudno, Slavica Juhas najčešće koristi gramatički ispravne riječi. S prenesenim i |
| konkretnim značenjem. Pjesnici si dopuštaju slobodu i nepravilnog pisanja, ali ona to |
| rijetko čini (samo da zbuni izmišljenim leksemom, namjerno). Zato što sam ja u pitanju i |
| moja jezična sitničavost? Ne vjerujem. Ili je to ipak zato što je ona takva – stalno nastoji |
| biti ispravna, u komunikaciji s bližnjima kao i sa stranim ljudima, iskrena i otvorena, |
| pjesnikinja i osoba. Ista stvar. Može li netko disati stihovima? Može. Živjeti stihove? |
| |
| Dakako! |
|
| Pisati potrebe radi. |
|
| Čitati iz gušta. |
|
| S potrebom za. |
|
| Po želji. |
|
| Ono za. |
|
| Rascmoljiti se i zaspati. Sanjati možda i spavati dugim i neuznemiravanim snom. |
|
| Dakle, nakon ovog truba-trubi uvoda, valja nešto pametno reći. Kaže Filip, onaj iz |
| umišljaja nejasnog, koji se nesigurnim zubima drži za ovu stvarnost, trebalo bi ljudima |
| jasno dati do znanja da je ovo nova zbirka pjesama Slavice Juhas, one iste koja je |
| jednoga dana pomislila da više nikada neće pisati pjesme. A onda su pjesme pokuljale iz |
| nje tražeći svoje oštre asocijativne rime u riječima bolno običnim, u osjećajima hladno |
| prepoznatljivim, u slikama poželjnim i nepoželjnim – počele su izlaziti vrlo ekspresivno. I |
| uporno. Kao i uvijek kada autorica vrlo čvrsto odluči da više nikada neće istisnuti iz sebe, |
| za javnost, niti jedan stih, ma kakvi, niti jednu riječ. |
| |
| I tako, u Nebeskoj je fruli sabrala najnovije doživljaje svoga svijeta i zadržala ih zauvijek |
| u formi i boji koju je sama odabrala. Svoj je svijet upakirala u tradicionalnu formu pjesme. |
| Domišljato. A ljudi panično traže načine da pokoljenjima iza sebe ostave svoj trag, da ne |
| umru zauvijek nego da nešto svjetluca poslije. Iza njih. Čaroban svijet rime i pjesničkih |
| slika najzahvalnija je forma u kojoj se ne susreće zaborav, u kojoj smo vječno prisutni i |
| zauvijek živi. Živahni. |
|
| O, sladunjavog li izraza. |
| O, patetičnosti moje. |
|
| A na nama je… nama običnima… tereti ovoga svijeta na našim su ramenima i zato je |
| očajnički dobro u trenucima predaha, u trenucima blago potrebnima, dok nogama |
| dozvoljavamo kratak predah od neprekidnog trčanja za kruhom svakidašnjim, tada nam |
| dobro dođe stih. Stihovi, zbirka pjesama. Nebeska frula. |
|
| Ona nam je dar s nebeskih visina, frulastih (i Pan je svirao frulu). A glazba se spušta s |
| plavetnih visina i raspršuje u našim nizinama. A riječi se spuštaju s nebeskih visina i |
| padaju po nama, pljušte i grgolje. |
| |
| Znaš, rekoh onako, glasom prikrivenim rekoh Filipu, najbolje je u torbi ili džepu nositi |
| Frulu pa posegnuti za njom kada zagusti. Kada zatreba. |
|
| U društvu nezanimljivom čitati stihove. |
|
| Što kažeš? |
|
| Korak, korak? |
|
| Pa onda trk. Da, upravo tako. Draga, jesi li sada zadovoljna? Ikada? |
|
| Oprostite Filipu, on ne zna što se događa iza spuštenih trepavica. Slavičinih. |
|
|
| |
