| |
| „BIJELI PUT“JADRANKE VARGA |
|
| Ovo je 17. zbirka poezije hrvatske pjesnikinje Jadranke Varga, naslov „Bijeli put“, isto kao i |
| jedna pjesma u zbirci koja je posvećena autoričinom psiću koji se zove Maša, od milja |
| nazvana i Mašenka. Ta je curica udomljena, jer bi bila napuštena, a sa vremenom je postala |
| obiteljska ljubimica i veliki dio autoričinog života i odnosi se na brigu oko nje. |
|
| Dakle, centralna tematika ove zbirke je neka posebna autoričina osobna usamljenost u sebi |
| i načini, da se ta usamljenost prevlada u našem svakodnevnom životu i bivstvovanju. Kao |
| takva, ova poezija je egzistencijalnog karaktera, ali mislim da je većina djela koje je |
| autorica napisala baš takva, uostalom zar poezija može biti drugačija, nego egzistencijalna? |
|
| Za ovu poeziju opet vrijedi, da iznosi naše ideale o svijetu, životu, čovjeku, a to je oblik |
| ljudskog dovršenja ili čovjekove mogućnosti koji pokazuje kako je ljudska misao krhka i da se |
| u stvarnosti ne može ostvariti, ali nas ti ideali vode. Na našem putu oni su kao signali na |
| moru, kao svjetionici, dok plovidba još traje u prostranstvu sveobuhvatnoga. Mi doduše |
| stalno pokušavamo dohvatiti ono što je najbliže i to rukovodeći se svojim idealima, ali |
| mišljenje o sveobuhvatnom proširuje taj prostor, tu beskrajnu morsku površinu. Zato bit |
| čovjeka ne leži u idealu koji se može fiksirati, nego samo u njegovom neograničenom |
| zadatku, čije ispunjenje biva u realnoj životnoj situaciji i realnom svakodnevnom iskustvu. |
|
| Bit čovjeka se, dakle, ne otkriva u nečemu što je zatvoreno, u onome što se može tobože |
| saznati, ona se ne iscrpljuje niti u cjelokupnosti njegovog postojanja kao što je to svijest ili |
| njegov duh, nego je on sve to i on iščezava ili propada kada bilo koji od ovih elemenata ili |
| načina njegove biti otpadne ili iščezne, a poezija je ovdje kao jedna naša sposobnost, da |
| probudimo vlastita sjećanja preko kojih se vraćamo fundamentima, onoj nekoj skrivenoj |
| dubini koja se osjeća u velikim trenucima, prožimajući sve načine sveobuhvatnog preko |
| kojih naše biće dobiva na sigurnosti i izvijesnosti. |
|
| Schelling je to nazvao našom „znanošću koja je slična stvaranju svijeta“ kao da smo svim |
| svojim bićem bili prisutni u poretku svih stvari i kao da je ono iščezlo u skučenosti našeg |
| svijeta. Mi tonemo u bezdan sveobuhvatnoga i beskrajnoga. Kao takvi mi stojimo usred |
| ništavila, a možemo osjetiti vlastito sebstvo jedino, ako smo sami pri sebi, a to znači da je |
| uočavanje ove širine i dubine bezdana beskrajnoga moguće ukoliko izaziva sposobnost |
| našeg unutrašnjeg promatranja i spremnosti za život, jer je i jedno I drugo moguće, |
| kaže Jaspers: |
|
| „U supstancijanome gubljenju sebe opažam ništavilo. U činjenici što sam sâm sebi poklonjen, |
| opažam obilje sveobuhvatnoga. Niti jedno niti drugo ne može se iznuditi. Voljno mogu biti |
| samo pošten, mogu da se pripremim za životnu avanturu i mogu da opominjem, ukoliko |
| stvari nisu pravo. Ako mi ništa ne dolazi u susret, ako ne volim na primjer i ne poklanjam |
| ljubav, ako se posredstvom moje ljubavi ne javlja ono što jest i ako se u tome ne ispunjava |
| moja bit, onda ja postajem samo postojanje koje je upotrebljivo kao materijal.“ |
|
| Medutim, čovjek nije samo stredstvo, nego je i konačni cilj, a to znači da se čovjek koji |
| stvara nalazi pred dvostrukom mogućnošću , pod stalnom prijetnjom od ništavila i želje za |
| vlastitim samoostvarenjem i to je, rekli bismo, krajnja poruka ove zbirke pjesama koje su |
| jednostavne, obične, svakodnevne, a kao takve i sveobuhvatne i duboke. |
|
| Na tome autorici duboko zahvaljujemo. |
|
| | dr. Zlatan Gavrilović Kovač, književnik, Adelaide, 02.11.2020. |
|
| |
