Rođen je 2.2.1942. godine u Crnićkom Kameniku kod Kreševa.
 Osnovnu školu završio je u Fojnici, a Učiteljsku školu u Sarajevu.
 Nakon završetka Učiteljske škole, pet godina je radio kao učitelj
  u kreševskom kraju.
 
 Godine 1969. odlazi sa suprugom Lucom na privremeni rad u
 Njemačku. Tu stječe početni kapital te bogato radno i životno
 iskustvo, koje ga kasnije usmjerava na pokretanje i razvijanje
 privatnog biznisa. U tom poslu roditeljima se pridružuju i trojica
 sinova: Zvjezdan, Svjetlan i Goran, koji nastavljaju poduzetničku
 obiteljsku tradiciju i danas su vlasnici tvrtki koje posluju u BiH i
  Hrvatskoj.

  Uporedo s poslovnim aktivnostima, Anto Stanić bavi se i književnim stvaralaštvom. Do sada je
 objavio više od 30 knjiga poezije i proze. Poetske i književne radove objavljuje u časopisima i
 listovima te na radijskim i televizijskim programima. Snimio je i film pod naslovom "Pečat moje duše"
 u kome prezentira svoje pjesničko stvaralaštvo.
  
 O knjigama Ante Stanića pisali su brojni profesori, književnici i književni kritičari. Djela su mu
 prevedena na više stranih jezika. Roman "Bako, zašto plačeš" proglašen je 2014. romanom godine
 od Udruženih 48 TV stanica Srbije.
 
 Utemeljitelj je i predsjednik Književne zaklade/fondacije "Fra Grgo Martić" iz Kreševa.
 
 Član je Društva pisaca BiH, Društva hrvatskih književnika HB, te Hrvatske Akademije znanosti u
 umjetnosti u Mostaru.
  
 
 
 
 
e-mail adresa: stanicanto@hotmail.com
 
 
 
 
 
Čovjek kao kriterij i kao instanca
 
Kratki roman Ante Stanića, sa naslovom koji donekle asocira na Remarka, govori o trojici
nerazdvojnih drugova koji su se u deceniji pred rat upoznali, sprijateljili i živjeli skupa kao
studenti u Sarajevu – naravno, po nacionalnosti pripadajući „trima konstitutivnim
narodima“. Ivan, Dragan i Jasmin likovi su koji svojom sudbinom, prije, u toku i nakon rata,
dosta vjerno oslikavaju osobnost, ozračje, pa i paradokse epohe – koja je, kao sjekirom
udarena, razvaljena u paramparčad „ratom protiv čovjeka i čovječnosti“ što je na ovim
prostorima vođen 90-ih godina prošlog stoljeća i u kojem su svi bili gubitnici.
 
Autor prati život trojice nerazdvojnih prijatelja u razdoblju desetak godina prije rata, tokom
rata, i napokon još jednu deceniju nakon rata. Roman je pisan nepretenciozno, u literarnom
smislu on nije ni želio zalaziti „u dubine ljudske psihe“ niti raskrivati neki posve novi ugao
gledanja na povijesni kontekst i na ljudske sudbine u njemu. Stanić je htio postaviti neka
bitna pitanja – u vezi sa besmislom ovog rata, odnosno u vezi sa stranputicom koju su
„konstitutivni narodi“ izabrali (ili im je ona bila nametnuta?) u procesu društvene i političke
tranzicije, kroz koji su prolazile sve zemlje socijalizma potkraj prošlog i početkom ovog
stoljeća. Aspekt s kojeg autor promišlja povijesni kontekst jest aspekt humanizma,
tolerancije među narodima, vjerama i ljudima te kulturno-civilizacijske otvorenosti i
konstruktivnosti; on želi podcrtati u kojoj su mjeri ideologizacija, nacionalistička paranoja
te raspad sistema vrijednosti i humanističkog morala uvjetovali patnje, stradanja, žrtve i
opći nazadak svih nacionalnih, etničkih i vjerskih skupina ovoga podneblja, svih ljudi u
Bosni i Hercegovini.
 
Vidno je pritom Stanićevo nastojanje da u oslikavanju tog vremena bude što objektivniji i
da posebno mladim generacijama čitatelja pokuša predstaviti sve bitne razlike u
pozicioniranosti suprotstavljenih nacionalnih ideologija – od njihovog različitog tumačenja
zajedničke povijesti, pa sve do ovakvog ili onakvog njihovog shvaćanja i opravdanja sukoba
koji će se zametnuti i četiri godine kao krvavi rat voditi na ovim prostorima. U romanu ima
desetak izvoda dokumentarnog karaktera, citata ili sažetaka raznih tekstova i dokumenata
(od povjesničarskih, preko publicističkih, do ideološko-političkih) – prenošenjem kojih on
želi upravo to: da čitatelji dođu u situaciju što objektivnije sagledati i one druge i drugačije,
suprotne pa čak i neprijateljske pozicije, interpretacije ili vizije historijskog puta, porijekla,
sudbine, suodnosa i budućeg razvoja svih nacionalnih, etničkih i vjerskih skupina u BiH.
Nije pritom riječ ni o kojoj vrsti nostalgičnog ili “romantičarskog” osvrta na “lijepu prošlost”
neojugoslavenske socijalističke epohe: naprotiv, iz narativnih tokova u romanu jasne su i
uočljive i brojne slabosti i ograničenja tog doba, osobito u domenu ideologizacije stvarnosti
i restriktivnog pa i represivnog stava prema drugim i drugačijim (u odnosu na koncept
“samoupravnog socijalizma”) ideološko-političkim i duhovnim nazorima. Međutim, ono što
jest bitno i na čemu autor u svom duhovnom postavu insistira - to je koliko-toliko stabilan
sistem vrijednosti u kojem su na prvom mjestu čovjek i njegovi zbiljski interesi, potencijali i
ciljevi; dakle, čovjek kao kriterij i kao instanca - a nipošto ne silom natureni ili nametnuti
okvir kolektiviteta koji nužno teži isključivanju drugog i drugačijeg.
Glavni likovi romana pripadaju trima najvećim etničkim skupinama u BiH, ali se u svome
senzibilitetu i svjetonazoru drže na tim bitnijim i prinudnijim za život kriterijima, o kojima je
gore bilo riječi: sva trojica stupaju u etnički-konfesionalno miješane brakove, i usprkos “zlu
vremenu” koje ih silom nastoji satjerati svakoga u svoj “nacionalni tor”, uspijevaju sačuvati
svoju ljudsku dimenziju (ili barem u okviru svoje ljudskosti ostati i kad pogriješe ili zablude u
životu - kao što to pokazuje primjer Ivanova udaljavanja od obitelji i utapanja u
alkoholizam). Stanićeva romaneskna prerada ide za tim da u životima glavnih junaka
pronađe i ponudi čitateljima potvrdu za tri bitne stvari: prvo, nije prošlost (kakva god bila)
ta koja može i koja treba da oblikuje i oslovljava živote i sudbine pojedinaca i skupina
svakog nivoa organiziranja, već je to, naprotiv, budućnost - kojoj svojim ljudskim
kapacitetima moramo biti okrenuti i posvećeni, čineći koliko je u našoj moći da sami sebi
izgradimo i oblikujemo život; drugo, ako nismo u mogućnosti ili u spremnosti sagledavati,
priznavati, pratiti i uvažavati čovjeka u drugome - pouzdano je da ćemo vrlo brzo i lako
izgubiti i izdati i čovjeka u samom sebi; i napokon, treća stvar, život je iznad nas samih
koji ga živimo, u smislu da će se obnavljati, rasti i ispunjavati - šta god mi sa samima
sobom uspijemo ili ne uspijemo uraditi (o čemu najbolje svjedoči epilog romana, u kom se
dvoje mladih, djeca dva glavna lika, posve slučajno sreću, upoznaju i zavole - mimo onog
što su ranije imali njihovi roditelji, pa i usprkos onom minulom, mutnom, ili onom još živom
sadržaju odnosa njihovih očeva).
 
Kao što je to i ranije bio slučaj sa prozama Ante Stanića, i ovaj roman ima u sebi nečeg
“programerskog” i tendencioznog - u smislu ciljanog edukativnog i spoznajnog dejstva na
čitateljstvo; s tim što i u intelektualnom i u moralnom smislu toj “tendencioznosti” nemamo
šta zamjeriti, ne može joj se “ni pera odbiti”. Autor na pravi način afirmira izvorne
vrijednosti života uopće, pa i posebno života ljudi i naroda ovoga podneblja kroz povijest,
uspijevajući u svojoj kritici minule epohe postaviti ona prava pitanja, bez odgovora na koja
nema ni perspektive ni napretka za našu društvenu i državnu zajednicu.
Jezik ovog romana pitak je, sintaktički i stilistički jednostavan, pa čak i reduciran, onoliko
koliko je autoru bilo potrebno da sažme i ekstrahira sudbine glavnih likova kao na neki način
uzorne i poučne za današnje generacije. Ovo je žanrovsko-stilistički gledano roman koji
može pripadati i takozvanoj popularnoj literaturi - posebno s obzirom na spremnost autora
da štošta od umjetničke transkripcije svijeta i života pojednostavi i “posvakodnevi”, samo
kako bi se u tom stilističkom redukcionizmu lakše približio što širem krugu čitatelja. To
uopće ne znači, u ovom slučaju, a i inače ne mora da znači, da je popularna literatura
ovoga tipa nekakva “književnost drugog reda”; stanje tekuće produkcije u nas i u svijetu
zorno pokazuje u kojoj mjeri čitanost i protočnost na tržištu presudno određuju epohalnu
misiju, ulogu i sudbinu literature danas - a Stanić je, kad o tome govorimo, sigurno u onoj
struji pisaca koji imaju i koji će uvijek imati puno čitalaca.
  Željko Grahovac
 
 
 
 
 
Krik protiv iracionalnog ljudskog razmišljanja
 
U najnovijem romanu Ante Stanića Bili su k'o braća čitalac će odmah prepoznati događaje
iz nedavno minulog vremena na bosanskohercegovačkim prostorima. I prije početka pisanja
romana on je jasno znao o čemu želi da piše i da sasvim suvereno vlada materijom od koje
želi da gradi svou priču. Svoju zamišljenu priču izlaže na veoma zanimljiv način, sa svoga
stanovišta. Posebnu pažnu obraća na genezu koja je dovela do krvavog ratnog sukoba u
BiH, kada smo danima i mjesecima preživljavali trenutke straha koji se ni sa čime ne mogu
porediti, romanopisac pokušava da odgovori na pitanje zašto se to desilo?
Na samom početku čitaoce uvodi u radnju jednom veoma idiličnom i uspješno datom slikom
predratnog Sarajeva kada, naizgled, ništa ne sluti na ono strašno i krvavo koje će uskoro
uslijediti.
 
Radnja romana je veoma intrigantno komponovana te čitaoce neodoljivo vuče naprijed jer
to je baš ono štivo koje oni vole.
 
Roman je svojevrstan munkovski krik protiv iracionalnog ljudskog razmišljanja, protiv
ubijanja i rata. Ali zastrašujuće je što je, i nakon toliko vremena od završetka rata, nemali
broj onih koji svojom lažljivom retorikom ponovo pokušavaju da daju doprinos eventualnom
ponavljanu svega toga na ovim prostorima. Na stranicama ovog djela autor iznosi čiste
nepatvorene događaje koji na čitaoce ostavljaju utiske što se trajno pamte, čvrsto stojeći
iza svojih likova, njihovih postupaka i onoga što oni kažu. Stojeći na stabilnim nogama
povjesničara i svjedoka događaja o kojim piše, Stanić je zabilježio i ono što je ispod ili
iznad vidljive realnosti. Djelo mu je pisano čvrstim, građenim stilom, koherentno i
homogeno, kao rezultat spoja književnog senzibiliteta i oštroumnog sagledavanja
svijeta i događaj u njemu.
 
Stoga moglo bi se kazati da je Anto Stanić svojom velikom ljubavlju prema pisanoj riječi
čitaocima ponovo podario veoma vrijedno književno djelo prepuno dragulja, koje
obogaćuju riznicu bosanskohercegovačke savremene književnosti.
  Momčilo Spasojević
 
 
 
 
 
Gdje je istina?
 
Trojica protagonista romana, zaneseni ideologijom bratstva i jedinstva, odjednom se nađu
u nametnutoj (ne)snošljivosti postojanja u kojoj nekadašnji emocionalni naboj nestaje i
gdje vlada 'istina' naroda iz kojeg potječu. U sveopćem kaosu, koji sve zahvaća, osjećaju
da su izgubili bajku na koju su imali pravo, kako glasi dio iz mota romana, i svaki od njih
na svoj način pokušava pronaći izlaz iz svega.
Autor Anto Stanić u jednom trenutku postavlja biblijsko pitanje gdje je istina i provlači
da je ona, samo dijelom, u slobodi i neopterećenoj svijesti i savijesti. U takvom stanju
moguća je ne samo snošljivost već i ljubav, što dokazuju mlađe generacije glavnih
protagonista, oslobođene svih indoktrinacija predaka. Pretjerano tretiranje različitim
ideologijama opterećuje i stvara kritičnu masu pa se osjeti bojazan naratora da bi se sve
moglo zavrtjeti u krug, jer svaka prekomjernost iz početnog zanosa uglavnom vodi u
zaslijepljenost, a potom u mrak destrukcije.
Može se pretpostaviti da je ta bojazan glavni povod što se autor osmjelio na odabir ovako
zahtjevne teme, jer je i sam svjedokom mnogih ratnih zbivanja, i makar što će se možda
učiniti da je samo zatalasana površina tog do kraja kompleksnog pitanja odnosa među
ljudima, roman uspijeva dotaknuti i potaknuti na duboko razmišljanje.
Ako razmišljanje stimulira razvoj onda je sasvim izvjesno da će vučja narav i krvoločni
atavizmi jednom nestati iz obličja istinskog, od Stvoritelja zamišljenog čovjeka, no do tada
imaju proteći rijeke i rijeke vode - autorova je želja - ne i krvi. Upravo taj pacifizam, koji
cijelo vrijeme upozorava, čini ovaj roman značajnim, vjerujem uskoro zapaženim.
  Vlado Kudić
 
 
 
 
POEZIJA
Biseri ispod Inča, IP Mladost, Bijeljina, 1998.
Poetske kovanice iz Kreševa, Štamparija Fojnica, 2001.
Zlatni stihovi, Štamparija Fojnica, 2002.
Pečat moje duše, Blicdruk Centar, Sarajevo, 2003.
Život je poezija, Prosperitet, Sarajevo, 2005.
Tebi ljubavi, HKD Napredak, Kreševo, 2005.
Bosnom do Hercegovine, koautor sa I.M.Andrićem, Sarajevo,
Kad sam bio dijete, S&A Company, Sarajevo, 2006.
Anticiklona, Štamparija Fojnica, 2006.
Epske pjesme Ante Stanića, Štamparija Fojnica, 2006.
Kreševski kod, Štamparija Fojnica, 2008.
Stotinu i jedna pjesma, Štamparija Fojnica, 2009.
Jesen života, Štamparija Fojnica, 2011.
Hodočašće, Štamparija Fojnica, 2013.
Pjesme od A do Z, Štamparija Fojnica, 2015.
Zalazak sunca, Štamparija Fojnice, 2017.
PROZA
Istinita bajka, roman, Arka pres, Sarajevo, 2006.
Tko umije njemu dvije, roman, Štamparija Fojnica, 2010.
A samo je jednom pogriješio, roman, Štamparija Fojnica, 2011.
Tragovi sudbine, pripovijetke, Štamparija Fojnica, 2012
Čovjek jakog srca, roman, Štamparija Fojnica, 2012.
Gdje je moja zvijezda, roman, Štamparija Fojnica, 2013.
Bako, zašto plačeš, roman, Štamparija Fojnica, 2014.
Bili su k'o braća, roman, Štamparija Fojnica, 2015.
Ljubavne priče i pjesme, Štamparija Fojnica, 2015.
I Bogu treba pomoć, roman, Štamparija Fojnica, 2016.
Život ispostavlja račune, roman, Štamparija Fojnica 2017.
Bijeg bez povratka, roman, Štamparija Fojnica, 2018.
DUHOVNOST I ESEJISTIKA
Ti si kormilar svoga života, Štamparija Fojnica, 2004.
Zlatna pravila života, Prosperitet, Sarajevo, 2005.
Mudrost življenja, Štamparija Fojnica, 2008.
Nadživjeti sebe, narodne izreke, Štamparija Fojnica, 2009.
Nadnaravnost, pripovjetke o nadnaravnim ljudima, Štamparija Fojnica, 2010.
Životni putokazi, eseji, mudrost življenja, Štamparija Fojnica, 2015.
Moje viđenje života, Štamparija Fojnica, 2018.
Pjesnik i spisatelj Ivo Mijo Andrić, Digitalne knjige, Zagreb, 2019.
Navigatori života, HKD Napredak, podružnica Kreševo, 2019.
 
 
 
 
 
Dosad smo na portalu objavili tri knjige gospodina Ante Stanića. Te knjige
možete preuzeti ukoliko svojim mišem kliknete na bilo koji od sljedećih linkova
Pjesnik i spisatelj Ivo Mijo Andrić; digitalne knjige, 2019.
 
http://www.digitalne-knjige.com/stanic.php
 
Život ispostavlja račune; digitalne knjige, 2019.
 
http://www.digitalne-knjige.com/stanic2.php
 
Bili su k'o braća; digitalne knjige, 2019.
 
http://www.digitalne-knjige.com/stanic3.php
 
Navigatori života; digitalne knjige, 2019.
 
http://www.digitalne-knjige.com/stanic4.php
 
 
   
   
 
 
Predgovor
PRVI DIO
DRUGI DIO
Napisali su o knjizi:
Čovjek kao kriterij i kao instanca
Željko Grahovac
Krik protiv iracionalnog ljudskog razmišljanja
Momčilo Spasojević
Gdje je istina?
Vlado Kudić
Bilješka o piscu:
Sadržaj
 
5
9
83
150
151
157
161
162
164
 
 
 
Copyright ; Nenad Grbac & Impero present