VANJA KRNIĆ rođen je u svibnju 1980. godine u Slavonskom
 Brodu. Nakon završetka školovanja vratio se u Slavonski Brod.
 Vodio je i radio kampanje za političare s više i manje uspjeha.
  
Godine 2009. preživio je prvi moždani udar, 2010 drugi i tešku

borbu za život koju u ovoj knizi opisuje. S vremenom se

prilagođava na svoje novo ja te postaje šahovski sudac,

višegodišnji urednik godišnjeg glasila udruge osoba s invaliditetom
Loco - Moto "Zvjezdica" , zamjenik predsjednika Hrvatskog
šahovskog saveza osoba s invaliditetom, predsjednik ŠKI Kralj

 (Šahovski klub invalida Kralj). Stalni i povremeni je kolumnist je raznih lokalnih i nacionalnih portala.
 
 Uči sve iz početka pa i pisati te se zadnjih godina posvećuje pisanju Dnevnika bolesnika (FB:
 @dnevni.bolesnika). Pravomoćnom sudskom presudom je potvrđeno da je pogrešno liječen.
  
 "I have a dream" čuveni je govor Martino Luthera Kinga i mnogo puta bio mi je inspiracija. Taj govor
 i dan danas često mi odzvanja u ušima, iako se dogodio davno prije mene. Imam li ja pravo na san?
 San ti je utočište kad si u krevetu. Tada možeš trčati, ljubiti, igrati košarku, jesti pečenku, nositi
 kćer. Kad se probudiš, dogodi se stvarnost. Stvarnost je drugačija i meni osobno nimalo dopadna.
 Bitno je pobijediti. Izgubiti svoje ja i podati se njoj, to znači izgubiti samog sebe."
  
 "Ne postoje mi i oni. Postoje ljudi u potrebi i oni koji to nisu. Na nama u potrebi je da izađemo iz
 ilegale i da se naš glas čuje."
  
 
 
 
 
e-mail adresa: krnic1980@gmail.com
 
 
 
 
 
Predgovor knjige
 
Za pisanje priče potrebna je motivacija. Motivacija može biti novac, želja za slavom,
Nobelova nagrada za književnost, nagrada Kiklop (ne čitam Nives). Puno je motiva samo
je potrebno naći pravi. Motiv može biti stablo, cvijet, djevojka, rat, mir ili zrak. Motiv
može biti baš sve. Zrak je kod nas usmrđen i zatrovan mirisima rafinerije. 0 njemu pišu i
govore mnogi. Mene ne inspirira. Živim na četvrtom katu zgrade pa stablo kao motiv
možemo izostaviti. Vidim jedno stablo s balkona, ali ni ono me ne inspirira za pisanje.
Djevojke volim, ali one mene vole manje. Lova? Ni ona nije motiv. Ona me ne voli i bježi
od mene. Ostao sam bez motiva i motivacije već u prvom odlomku.
0 čemu onda pisati?
 
Ostao mi je još jedan motiv. I to našugaviji od sviju. Ženskog je roda i vrlo je podla. Nitko
je ne voli. Doslovno nitko. Ona nema sise, ni dupe, nije ni zgodna. Zove se bolest. Dobro
je što se njezino ime piše malim slovom jer veliko ne zaslužuje. Evo motiva. Bolest.
Nadam se da vas neće odbiti odmah na početku. Ovo je osobna priča. Nisam tip osobe
koji će napisati knjigu od petstotinjak stranica. Stotinjak će biti dosta. Vodim svoj
virtualni Dnevnik bolesnika. Ovdje ću sažeti svoj nepovezani tok misli u povezanu cjelinu
zvanu knjiga. Obećao sam sebi napisati sve što mi se dogodilo.
 
Motiv sada imamo. Počnimo...
 
Predstavit ću se. Tko sam? Što radim? To se i ja pitam. Zovem se Vanja. Vanja s onom
stvari iliti muški Vanja. Što radim? Živim u Hrvatskoj, a tu nitko ne radi. Moj je posao
rehabilitacija i čekanje poštara da mi donese osobnu invalidninu. Već sam počeo kukati, a
to ne želim. To ću kasnije. Rođen sam 1980. godine. Taman kad su svi plakali za Titom,
ja sam se derao za sisom. Tako da se može reći da sam ga pošteno oplakao. Neću o
politici, iako je ona svugdje. Nekako sam u životu funkcionirao kao Don Quijote. Stalno
sam se borio protiv nečega. Jedini problem je bio što vjetrenjačama ni traga ni glasa.
Oženio sam se još davne 2001. godine i ubrzo smo dobili svoj prvi ponos -kćer Hanu.
Trenutno je puca pubertet pa postaje buntovnik! Nemam pojma kako sam ja svoj pubertet
preživio! Godine 2009. na svijet je došla Tea. Nekako s njezinim dolaskom počinje moja
priča.
To sam ja.
Sve u svemu čudak, čudnih životnih putova.
 
 Vanja Krnić
 
 
 
 
 
RECENZIJA KNJIGE DNEVNIK BOLESNIKA
 
Knjigu Dnevnik bolesnika Vanje Krnića kompozicijski čine gotovo bešavno povezani
emotivno-ispovjedni zapisi o strašnim posljedicama nesprječavanja napredovanja njegove
bolesti, koja je, u svom odlučujućem početnom razdoblju, podcijenjena odnosno
dijagnosticirana i liječena fatalno pogrešno.
 
Dnevnik bolesnika ispunjen je opisima trajanja, zbivanja i ljudi izvan Krnićevog dotadašnjeg
uobičajenog kruga kretanja i normalnog, rutinskog življenja na način zdravog čovjeka,
opisima košmarnih prizora nemoći i bola, neugodne fizičke osujećenosti, ponovnog učenja
najosnovnijih funkcija bivanja i preživljavanja, bolničkih soba, kreveta, ambulanti,
operacijskih sala, medicinskih sestara, fizikalnih terapeuta, liječnika specijalista -
gospodara života i smrti, i dramatično neočekivanih velikih gesta i nesebične podrške
obitelji i prijatelja. Knjiga je kronološki slijed osobitih izvještaja o događajima što su ga
snašli kao pacijenta, i niz konzekvenci teškog stradanja mladog čovjeka dovedenog do
stopostotne invalidnosti, koji se mora(o) nositi sa svojom tragedijom nastalom zbog
neshvatljive, bahate nebrige liječnika. Kroz knjigu Vanje Krnića čitatelj ulazi i boravi u
tjeskobnom, zatamnjenom svijetu koji se bez najave srušio. Knjiga je u tom smislu i
neizravni popis svega što mu je oduzeto, svega onoga što je nestalo pod njegovim
ruševinama.
 
Ipak, usprkos velikim nevoljama, patnjama i trpljenju, usprkos tmini nepovratnog udesa,
tmini koja je zakrilila stare staze i već naslućene vidike, iz svake stranice Vanjinog
Dnevnika uočljivo sjaji blago svjetlo životne radosti i vjere u budućnost, nezaustavljivo
prodirući iz njegove mudrosti, osobina karaktera, iz pomirenosti s okolnostima, iz
iskorištavanja šansi da se od preostalog svijeta sagrade nova egzistencijalna zdanja i
poslože nove relacije, da se smireno prihvati dati usporeni ritam trajanja, te da se na
podiju postojeće situacije započne rehabilitacijski ples u dvoje s ponuđenim nastavkom
života.
 
Tako se užas u augmentativu, svjedoči Vanja u knjizi, ipak mijenja u sreću u deminutivu.
Zato Dnevnik bolesnika - organsko ujedinjenje Vanjinih pripovijedanja, opisivanja,
osvrtanja, uspoređivanja, evokacija, očekivanja, nadanja, nalaženja novih načina
postojanja i izražavanja - sadrži i osobine svojevrsne terapeutske metode, čiji se značaj
i značenje proteže sve do čitatelja koji i sam u njoj traga za utjehom i katarzom.
Zar to zapravo nije utjeha za sve nas kada Vanja Krnić ustvrdi:
 
"U ovom životu sam na neki način umro i rodio se opet. Prijašnji je "ja" sahranjen, ali
bez grobnog mjesta. Od prijašnjeg "ja"ostale su mi uspomene, ali i dvije radosti u novom
ja. Hana, Tea, supruga, roditelji i prijatelji davali su mi snagu, da sva moja ja (mislim na
sebe) ne postanu aorist."
 
Vanja je danas invalid. I to je definitivno. Invalidnost je stacionirana. Kada se nesretno
dosegne, trajno se mora podnositi, na nju se mora naviknuti bez velikih nada o dolasku
promjena na bolje. Na samom početku puno se moglo učiniti na obuzdavanju bolesti i ona
je, nakon svoga tijeka, mogla imati neusporedivo povoljniji ishod. Zbog katastrofalnih
posljedica nečinjenja nužnog, nedonošenja ispravnih medicinskih odluka i potpuno krivog
liječenja, u sudskom je sporu sa slavonskobrodskom bolnicom. Promjena stanja njegovog
zdravlja pogoršana je zbog neadekvatnog određivanja vrste bolesti(dijagnostika),
pogrešnog načina utvrđivanja uzroka bolesti (etiologija), lošeg prikazivanja mehanizma
njenog nastanka (patogeneza), neutvrđivanja znakova kojima se ona očitava
(semiologija),promašenog odabira sredstava za borbu protiv nje (terapija), a da evoluciju
bolesti (prognostika) i ne spominjemo. Sve što se moglo učiniti pogrešno, učinjeno mu je.
Tek naknadno, nakon što su ga kardinalne greške liječnika dovele do ruba smrti, u drugim
medicinskim ustanovama, mogao mu se samo spasiti goli život, i to do invalidnog stanja
tijela, svođenjem njegovih kapaciteta i funkcija na potpuno smanjenje sposobnosti za
normalan socijalni status, rad i samostalnost.
 
Više se nije moglo popraviti ono što je nepažnjom nepovratno upropašteno.
 
Svojom formom i spisateljskom izvedbom zamisli da autobiografski opiše vlastiti život
invalida kao niz trenutaka ukradenih od sudbine koju je priželjkivao, ali i kao niz
poklonjenih trenutaka od iste te sile koja upravlja životima, knjiga nadilazi odlučujuće
činioce publicističkog žanra koji obrađuje socijalno-medicinsku problematiku. Uz pomoć
humorno-ironičnog pogleda na svoju nesreću, uz pomoć odgovarajućih odlika svog
stilskog izražavanja, Krnić je pokazao kreativnost, ambicioznost, smisao za fabulu koja
plijeni svojom deskriptivnošću i kvalitete pisca koji umije približiti autentično. Bez upadanja
u zamku trivijalizacije teme, bez namjenskih umetaka patetike i stereotipa stilizacije, s
pripovjedačkom vještinom i talentom, s dosljednom uporabom narativnih zakonitosti, s
primjenama jezičnih formula za iskazivanja jasnoće u izlaganju, Vanja Krnić je napisao
knjigu sa svojstvima nesimulirane lakoće, knjigu koja je u ravnovjesju s njegovim istinskim
osjećajima i stavovima, čitljivu i atraktivnu.
 
Vanja ne prikazuje stvari drukčijima nego što jesu, on je apsolutno prirodan, bez
predumišljanih trikova privlačenja pažnje. Snagu autora koji može uvjeriti najbolje iskazuje
mnoštvom opipljivih dijaloških scena u kojima verbalni oblik komunikacije znači i potvrdu da
zajedno s drugima, zdravim akterima uključenih u njegovu osobnu dramu, umije plutati na
površini nemirnog mora izdržljivosti i spremnosti za približavanje obalama međusobnog
razumijevanja i uvažavanja. Iskazanim osobinama čovjeka i pisca izražava svoj psihizam
čija bi se definicija mogla izraziti kao opća tvrdnja da su optimizam i humor lijekovi za
minimaliziranje inhibicija.
 
I na kraju, tko je Vanja? Možda je ipak najbolje sebe opisao on sam: „Naravno ostao sam
zajebant i u stilu, ali i formatu svoga pisanja. Ostao sam vjeran sebi i svojim stavovima
ma koliko god oni objektivno bili ponekad isključivi. Ova je priča morala izići iz mene i da
meni bude lakše pa je i na neki način moj ispušni ventil. Ipak sam samo to ja - Vanja.
Naravno, muški Vanja.""
 Veljko Lukić
 
 
 
 
 
ZAHVALE
 
Ova knjiga ne bi nastala bez dobrih ljudi, prijatelja, pa i onih koji to nisu te udruge osoba
s invaliditetom LOCO - MOTO.
 
Želim se zahvaliti Brodsko - posavskoj županiji i Gradu Slavonskom Brodu na financijskoj
pomoći.
 
Posebno bih se zahvalio mojoj bivšoj supruzi na pomoći dok sam bio u potrebi.
 
Zahvaljujem svojim roditeljima što su me cijelo vrijeme pratili i još uvijek prate. Hvala
prijateljima: Hrvoju Mariću, Krunoslavu Kekezu (kumu), Mati, Antunu i Lidiji, Igoru, Ivanu
i Maji te prijateljima iz udruge Loco-Moto...
 
Neka mi oproste oni koje sam zaboravio.
 
Hvala i pokojnoj baki Branki na svoj pomoći, tetama Sunčici, Nadi i Zdravku i Blaženki.
 
Hvala i onima koji nisu imali hrabrosti ostati uz mene.
 
Hvala i gradonačelniku našeg grada gosp. Mirku Duspari što me se sjetio kad mi je bilo
najteže. Trebalo je imati hrabrosti biti uz starog kao i „šlagiranog" mene.
 
Posebno hvala doktorima: Jasminki Kopić, Marku Kutleši, Igoru Rudežu, Željki Ležaić,
Krešimiru Gabaldo i drugima te medicinskim sestrama i tehničarima.
 
Hvala svim fizioterapeutima, a posebno dugokosom Vjeki i Hajdukovcu Marku.
 
Hvala i poštaru što dva puta zvoni kad nosi osobnu invalidninu.
 
Nenadu Pandaku ne mogu zahvaliti, a ni oprostiti sve dok mu sujeta ne dopusti da
kaže: "Oprosti, zaribao sam!"
 
 
 
 
Ova knjiga objavljena je i u tiskanom izdanju Udruga osoba s invaliditetom LOCO
MOTO Naselje Andrije Hebranga 7/18, 35 000 Slavonski Brod tel. 035/451-809
e-mail: udruga.loco.moto@gmail.com
Cijena knjige u trenutku izdavanja je bila 70 kn
Znači ukoliko želite pomoći udruzi osoba s invaliditetom LOCO MOTO ili kupiti kinjigu
"Dnevnik bolesnika", Vanje Krnića tad vjerojatno postoji mogućnost da na ranije
navedenim adresama kontaktirate članove udruge ili kupite knjigu
 
 
  
  
 
 
Predgovor
I. Početak
 
II. Borba za život
 
III. Preživio sam
 
IV. Sanacija i toplice
 
V. Povratak kući
 
VI. Liječnička greška ili splet okolnosti
 
VII. Postepeni oporavak
 
VIII. I to je život
 
IX. Kontinuirano ponavljanje
 
Recenzija
Zahvale
Sadržaj
 
 
7
 
11
 
27
 
43
 
55
 
91
 
154
 
167
 
179
 
247
 
271
 
297
 
299
 
 
 
Copyright ; Nenad Grbac & Impero present