|
| Recenzija zbirke pjesama "Pogled zaljubljene žene" |
| |
| U stvarnosti doživljenih osjećaja i izvrsnosti poezije Kristine Koren, pjesnikinje |
| doznajem mnogo, te ujedno i o samoj autorici. Žena, majka i biće govori na |
| pjesnički način osjećajući u svojoj nutrini tijela i toplinom srca koliko može pružiti |
| ljubavi makar osjećala bol. Već u prvim napisanim stihovima koji su jednostavni i |
| bliski svakom čovjeku, koncentrira se na postojanje ljubavi za koju je potrebno |
| boriti se srcem, dušom i tijelom. Upečatljive slike koje se redaju jedna za drugom, |
| prikazuju doživljaj ljubavi, neostvarenih želja i strah, a posebno bi naglasila snagu |
| kojom autorica ublažava postojanje istih s tim da otvoreno izražava osjećaje, |
| predstavljajući ženu kao čvrstu ličnost i ulogu koju joj je predodredio život. |
| |
| Posebnu pažnju privlači stil upotrebe rime u strukturi vezanih stihova u kojima |
| se pojačava ritam i duh koji se jednostavno zavole već u prvom čitanju. |
| |
| Život nam je poklonjen od Boga, na koji način ga živimo naša je odluka i veliko |
| iskušenje. Stvoreni smo da hodamo već iscrtanim putovima, a od života da |
| uzmemo najbolje što umijemo, pa čak da ga i kritiziramo. Ponekad si postavljamo |
| pitanje shvaćamo li tko smo, pružamo li dovoljno, da bi nam se uzvratilo, |
| odnosno, volimo li dovoljno? |
| |
| „Evo me. |
| Mladosti. |
| Zagrli u meni ljubav svu. |
| Obuci me u svjetlo. |
| I zauvijek ostani tu.“ - citat iz ciklusa „Obuci me u svijetlo“ iz istoimene pjesme. |
| |
| Već u zrelim godinama, kad smo već pružili korak i razlučili dobro od lošega ipak |
| nas misli vrate, ali sada smo zreliji, snažniji umom i poželimo one divne trenutke |
| koji su označili najljepše godine našeg života, s tim da vječno traju u nama i to |
| iz najvećeg razloga, naučili smo voljeti i podnositi žrtvu za ljubav. |
| |
| Rijetko susretnem da na bjelini papira uočim osjećaje i dubinu pogleda u kojem |
| žena izražava iskrenost i jednostavnost, a svježina izražavanja izvire iz snažne |
| potrebe biti voljen, pa čak i omalovažavanjem sebe, no u Kristininoj poeziji |
| upravo se uočava i naglašava dorasla poezija koja zahtjeva, nepisanim pravilima, |
| da ljubav ipak zauzima mjesto uz sve što stvara ushićenje života. |
| |
| Posebnost izražavanja u ciklusu „Anđeo“ ponovo susrećemo predavanje žene |
| samoći zbog želje da bude voljena, jer kako kažu stihovi |
| |
| „/Kao da ne znaš što je sreća/Ni zašto svaki puta odaje me glas.../I ovoga ću |
| puta lagati sebi/Jer uzalud se ljubav budi bez nas“ |
| |
| Da je žena spremna učiniti sve za ljubav, zaustavlja vrijeme. Osjeti li |
| neuzvraćenu ljubav, ostaje snažna iako u sebi nosi trenutke proživljene boli. |
| „Hajde jednom kreni pa da ti ne oprostim/Hajde jednom kreni da ne bude |
| namjerno“. |
| |
| Tonovima kojima se služi u svom cjelokupnom autorskom radu pridaje mnogo |
| pažnje i pravi smiraj se pronalazi u riječima ispunjenim bez upotrebe mašte. |
| Stabilnost pronalazi u liku žene koja se otvoreno predaje: „Sve me još podsjeća |
| na te/I svaka me zora budi bez imena“,što je na mene osobno ostavilo zaista |
| veliku pažnju čitanja. |
| |
| Kontinuirano provlačenje tuge kroz zaista osebujno djelo, što čini i tematiku |
| ove zbirke poezije uz motiv samoće, autorica nesebično daruje sebe, te kroz |
| vrijeme u traženju svega što je bilo i da se vrati barem dio čiste i iskrene ljubavi, |
| živi u nadi kako se sve greške mogu ispraviti bez obzira tko ih je počinio. |
| |
| Predaje li se žena olako boli koja joj je nanesena, a da u njoj ne proradi snaga |
| kojom je žena zapravo žena u punom smislu riječi koje predstavljaju vječitu |
| tajanstvenost, kako bi se reklo: „nikada ne znaš što žena misli, ali saznaš ako |
| joj povrijediš srce“, Kristina u stihovima iz ciklusa „Kako je teško reći...“ |
| |
| „/Uništio u meni svaki komad sreće/Ne mogu ti reći ni ono što znam... |
| /Svu ovu bol, oprosti, ali ne zaboravljam/“, |
| |
| upravo izražava općenito sudbinu žene, na žalost koju susrećemo u |
| svakodnevnici, te koliko god žena poklanjajući sebe prevaljuje mnoge granice |
| kao žrtva, ipak sama odlučuje, ne uzvratiti, već pamtiti. |
| |
| Ciklus „Sjena iz prošlosti“ – snaga, ponos žene za koju ništa nije nedostižno. |
| Svijet ukrašava bojama koje sama stvara, spremna je uzdignuti se do |
| savršenstva, jer u biti ona to i je, svjesna sebe da još uvijek može voljeti: |
| |
| „Nije svijet propao ako ostanem sama/Ja ću i dalje ostati ona nasmijana |
| i ista/i dalje ću biti dama!“ |
| |
| „Nije svijet propao ako ostanem sama/Ja ću i dalje ostati ona nasmijana |
| već početak. Stvarnost gleda drugim pogledom. Zatomila je tugu i prihvaća je |
| samo kao dio beznačajne prošlosti, i nadalje uzdiže lik u svojim pjesmama kao |
| ikonu sa kojom govori, kojoj se obraća, a negativnost osjećaja tuge, snažnim |
| riječima pretvara u tonove svjetlosti. „Ako me ostaviš u boli/vratit ću se i opet |
| biti ona ista“ . |
| |
| Ciklusom „Izgubljene misli“ nastavlja se vječito traženje izgubljenoga, ali u |
| konačnici shvaćanje da krenuti dalje postaje jedino ispravno uz dozu sjećanja |
| koja se nikada ne zaboravljaju. |
|
| „/Hodam ti po snovima/Nečujno i tiho da ne probudim ljubav/ |
| Koja u tebi spokojno spava/“ |
| |
| Čitatelji Kristinine poezije pronaći će strpljivost i svaki svijetli trenutak izazvan |
| mislima, ali bez snova, jer prevladava „borba“ u kojoj žena daruje sebe voljenom |
| biću kako bi sreću činila potpunom i ispunjenom disanja u stvarnosti. |
| „Ako odeš bez „zbogom“ i zatvoriš vrata, Čuvat ću tebe ispod kože...“ |
| |
| Cijela pjesnička zbirka autorice Kristine Koren, mojim skromnim mišljenjem, |
| mogla bi se usporediti s citatom kojeg sam odabrala za kraj |
| |
| „Volim ne samo da budem voljena već i da mi ta osoba kaže da me voli; |
| kraljevstvo tišine u grobu dovoljno je veliko“. - Džordž Eliot (Meri En Evans), |
| engleska pjesnikinja (1819-1880) |
|
| Mirjana Pejak Peki |
|
