Kristina Koren rođena je 28.07.1978. godine u Zagrebu,
  gdje je završila školovanje. Pjesme je počela pisati još
  davne 1991.godine kada je umjesto zadanog sastavka u

školi napisala pjesmu „Moj prijatelj robot". Tako su se

 

redale pjesme:„Kako zamišljam sreću" ,"Bez majke", "Prvi

  snijeg" i "Budi slobodna moja Hrvatska" koja je pisana za
  vrijeme rata.
 
  Njena prva zbirka ljubavne poezije „U sjeni izgubljenog
  vremena" objavljena je u rujnu 2013.godine i vjeruje da
  će se i ova zbirka u koju je smjestila svoje pjesme, pisane
  od 1996.g. pa do 2004.g., svidjeti publici i čitateljima.
   
  U pripremi je i duhovna poezija "Evo me moj Gospodine"
  koja će izaći krajem 2014.godine.
 
 
 
 
E-mail adresa: kristina.l.koren@gmail.com
 
 
 
 
Kakav je to osjećaj ''KADA TUGA ZAVLADA TIŠINOM''?
 
Je li u njoj gordost istine razbaskarena prema svim putovima voljenja, ili je
voljenje spremno na gorljivost sebedarja do posljednjeg bezuslovnog trena?
 
Upravo u svojoj poeziji, pjesnikinja KRISTINA KOREN opisuje nam svoje duge
ljubavne monologe. Tim monolozima autorica poput slikarice boja svoju ljubav
ružičastom bojom neba, mirisima proljeća, modrom bojom samoće i dnevnikom .
bezuslovno darovane mladosti u kojoj se krije htijenje da voli i voljena bude
 
A kada žena voli, kiše su blage, kada žena voli, Svevišnji sve zbraja i pamti. U
tom nesebičnom sebedarju, Kristina je žena koja vjeruje u ljubav čak i onda kada
njeno prisustvo izostane, žena koja umije čekati u tišini svoje vlastite strpljivosti
čitavu vječnost na samo jedan trenutak u zagrljaju svoje Ljubavi...A onda u
zjenicama nečijih očiju, poput leptirice, opet prhnuti natrag u svoju bol ...
 
Ona je ujedno i tužni pajac koji vrtloznim pokretima ruku po zraku crta Ljubav,
da bi na kraju predstave iza spuštenih zastora postala i ostala tek nečija
igračka nimalo slavno ostavljena u potonjem kutu...
 
Ili, kako bi nam to interpretirala Kristina:
''...na dlanu je ostao san
tako bistar
tako čist a nestvaran
a opet nježan i blag...
za tebe nevažan
i nikad ne odsanjan....''
 
I kada u albumu slatkog sjećanja izblijede sve slike, Kristina spaja glazbu
stvaranja i tihi nemir duše u jednu neraskidivu nit. Varijacijom drugih riječi, baš
tada, u trenutku najvećeg posrnuća Kristina prijemcljivo teče i žubori poput
života u njenim pjesmama rijekom bogatom i velikom, bez povratka, u neka nova
ružičasta svitanja, u neke nove ljubavi, jer samo dok je ljubavi za svijet postoji
nada......
 
  Dana 6. studenoga 2013. Sandra Vulin
 
 
UZ ZBIRKU POEZIJE KRISTINE KOREN ''Kada tuga zavlada tišinom''
 
Pred nama je druga zbirka poezije gospođe Kristine Koren. Na nekih stotinjak
stranica ona nam je priložila nešto više od stotinjak pjesama koje su sukcesivno
nastajale u periodu od 1994 do 2004 godine.
 
Mogli bismo stoga reći da one obuhvaćaju period domovinskoga rata u Hrvatskoj
kao i vrijeme poraća na što, dakako, upućuju i pjesme domoljubnoga karaktera
mada je riječ o zbirci poezije isključivo ljubavne tematike.
 
Nije slučajno stoga da je ljubavlju protkana kako ljubav prema svojim bližnjima
kao i ljubav spram domovine koja se tek oslobađala ratnoga zla u jednom
nepravednom ratu u kojem je Hrvatska stradavala kao žrtva povampirene vlasti
Beograda. Ali to je akcidentalna problematika dotične poezije koja se zapravo
najviše trudi oko duha i duševnosti koja je u sebi slobodna i smirena kao religijska
ljubav. Jer svo nastojanje naše autorice mada protkano suptilnim osjećanjima
konkretne ljubavi upućuje na to da je bit ove poezije religijska ljubav.
 
Prava bit ljubavi sastoji se u tome što se napušta svijest o samome sebi, što
se u nekome drugome JA zaboravlja na sebe ali se ipak tek u tome napuštanju
i zaboravljanju ima i posjeduje sam sebe. Ovaj sadržaj kao ljubav ima formu u sebi
usredsređenog osjećanja koje sažima njeno prostranstvo i neizmjernost u
jednostavnu dubinu duševnoga. Jer duševnost, duša, osjećanje bez obzira na
njihovu unutrašnjost svagda imaju neku vezu sa osjetnim i tjelesnim tako da oni
pomoću tjelesnosti objavljuju najunutrašniji život i određeni bitak duha. I to se
često događa bilo pogledima, bilo crtama lica ili pak tonom i riječima.
 
I ovdje je ono tjelesno odnosno ono izvanjsko pozvano da izrazi ono
najunutrašnije same duše. A upravo je takva poezije Krstine Koren: izraz onog
najunutrašnijeg u unutrašnjosti njene duše. Zato je njena poezija duhovna
ljepota kao takva. Ljubav je ovdje u svome afirmativnome zadovoljenju ili
odsutnosti u sebi uspokojena blažena realnost koja jest idealna ali je potpuno
duhovna ljepota koja se može izraziti kao usrdnost i kao usrdnost duševnosti.
 
I ovdje je Bog shvaćen kao ljubav. Otuda i njegovu najdublju bit koja odgovara
poeziji treba shvatiti i prikazati u Isusu Kristu . Ali Krist je božanska ljubav koja
je shvaćena kao konkretni subjekat. Odatle u ovoj poeziji subjektivna usrdnost
biva stalno uzdignuta i nošena općostću. Odatle Marijina ljubav jest predmet
religijske fantazije koja je najviše realna, ljudska, koja je bez interesa i bez
potrebitosti prohtjeva, koja je neposredna, koja je apsolutno umirena blažena
usrdnost. To je ljubav bez žudnje, ali ona nije samo prijateljstvo, ne zahtijeva
neki sadržaj, neku bitnu stvar kao cilj, nego je bez ikakove istovjetnosti ciljeva
i interesa.
 
Njen pravi sadržaj jest božansko ali prirodno jedinstvo i ljudsko osjećanje koje
prožima duhovno i duševno na jedan tih i nesvjestan način. Odatle i kajanje i
preobraćanje koje se iskazuje u duševnome bolu ili u svome vraćanju duševnosti
na dobar put. Postoji u naše autorice jedno duboko uvjerenje da vjera, ta
unutrašnja usmjerenost ka Bogu jest u stanju da spere naše grijehe. Ovaj
uzmak od zla i to vraćanje pozitivnome jest u stvari beskonačna snaga
religiozne ljubavi, to osjećanje jačine i istrajnosti vlastite duše koja pomoću
Boga kome se obraća pobjeđuje zlo.
 
Međutim ne treba uzimati previše ozbiljno niti grijeh niti svetost nego vjerujemo
da će nam biti oprošteno zbog naše ljubavi i zbog naše ljepote. Ono što je
dirljivo sastoji se u tome da mi ipak svoju ljubav smatramo za stvar savjesti
koja je ČISTA i što u ljepoti duše punoj osjećanja lijemo suze bola. Zabluda je
u tome što smatramo da smo grešni jer smo ljubili i što vjerujemo da smo grešni
a promaklo nam je da smo u svojoj ljubavi bili plemeniti i duboke duševnosti,
da smo bili ČISTI u našoj ljubavi: ''želim ti dati ljubav iskrenu i čistu, jer znam
da nudiš upravo i ti meni istu''.
 
I konačno, zahvalni smo Kristini Koren na ovako iskrenoj i toploj poeziji koju ćemo
sigurno dugo pamtiti po svojoj unutrašnjoj jednostavnosti kao čisto zrcalo njene
duše u kojem se autorica ogleda u svoj svojoj ljepoti i ljudskosti.
 
  Zlatan Gavrilović Kovač Adelaide 1.10.2013.
 
 
 
 
 
"U sjeni izgubljenog vremena"; Digitalne-knjige.com, Zagreb, 2013.
 
www.digitalne-knjige.com/koren.php
 
"Kada tuga zavlada tišinom"; Digitalne-knjige.com, Zagreb, 2014.
 
www.digitalne-knjige.com/koren2.php
 
"Kada tuga zavlada tišinom"; Digitalne-knjige.com, Zagreb, 2014.
 
www.digitalne-knjige.com/koren3.php
 
"Zalutala u magli"; Digitalne-knjige.com, Zagreb, 2014.
 
www.digitalne-knjige.com/koren4.php
 
"Evo me moj gospodine"; Digitalne-knjige.com, Zagreb, 2015.
 
www.digitalne-knjige.com/koren5.php
 
"Pokidane niti"; Digitalne-knjige.com, Zagreb, 2015.
 
www.digitalne-knjige.com/koren6.php
 
"Gabriellina tajna"; roman, Digitalne-knjige.com, Zagreb, 2016.
 
www.digitalne-knjige.com/koren7.php
 
 
   
   
 
Kakav je to osjećaj ''Kada tuga zavlada tišinom''?
Recenzija: Sandra Vulin-Petković
 
Uz zbirku poezije Kristine Koren
Recenzija: Zlatan Gavrilović Kovač
 
Ti ne znaš
Ponekad
Od kad tebe nema
Kada bog sve zbroji
Ponosna sam što sam žena
Gumica
Da li sam to ja?
Promatrala sam
Gledaš me kao stranac
Ne želim odustati
Kada tuga zavlada tišinom
Tražila sam
Nikad nije kasno
Stranice dnevnika...
Stvorena za uništenje
Tebi
Srce ne pita
Godine me bole
Iz duše
Na kiši
Ružičasta boja neba
Nema te…
Zabranjena ljubav
Ja se vratiti imam kome
Savršeni vitez i dvorska luda
Pa zar tako malo?
Proljeće je...
Voli me kao ženu
Kao jedna duša
I da odeš
Kad pustim suzu
Bio si mi utjeha
Još ponekad
Kad nekome pripadaš
Volim te
Ti nisi tu
Voljet ću te zauvijek
Nitko me ne zove kao ti
Igračka samoće
Na dlanu je ostao san
U mirisima požude
Jedini gost
Moje srce pamti
Ne moraš mi ništa reći
Hvala
Da si znao
Kako da zaustavim bol?
Ja sam ta
Sutra
Mrzim te bezdušnice
Svibanjska noć
Samo zbog tebe
Pomozi mi da zaboravim
Jedini i prvi
Odlazim
Pomisli bar jednom
Kad ostanem sama
Daleko od tebe
Poljubi me
Ako me jednom poželiš
Kad osjetiš bol
Sjeti se ponekad
Kad dođe listopad
Ne želim biti sama
Suza
Kako zamišljam sreću
Bez majke
Budi slobodna moja hrvatska!
Rijeka koja voli
Upoznaj me
Emotivna budala
Bijeli anđeo
Tvoj grijeh
Zlatna cesta
Danas i sutra
Da li postoji netko
Nikada te neću stići
Ne plači ljubavi
Zar je zaista svemu kraj?
Njoj
Neka odu svi
Tko te pustio u moje srce?
Ne žali me
Bili smo zaljubljeni
Zašto mi se život smilovao majko?
Odlazim da zaboravim
Sve sam izgubila
Pronađi me
Umirem
Tebi je svejedno
Kad bi znao
Dodirni me usnama
Vrati se
Zbog tebe
Prolazi sve
Ne mogu zaboraviti
Moj prijatelj robot
Prvi snijeg
Pustite me
Kunem se
Nisam više tvoja
Mome sinu
 
Bilješka o pjesnikinji
Kazalo
 
7
 
11
 
 
17
18
19
20
21
22
23
25
26
27
28
30
31
32
33
34
36
37
39
40
41
42
43
44
45
46
47
49
50
51
52
53
54
55
57
58
59
60
61
62
63
64
65
66
67
69
70
71
73
74
75
76
77
78
79
80
81
83
84
85
86
87
88
89
90
91
92
93
95
96
97
98
99
100
101
102
103
104
105
106
109
110
111
112
113
114
115
116
117
119
120
121
122
123
124
125
126
127
128
129
130
131
 
132
134
 
   
 
 
 
Copyright ; Nenad Grbac & Impero present