U proteklih četrnaest godina Slavica Juhas objavila je dvanaest
 zbirki pjesama: Moj dvoboj (2004), Crveni snovi (2004), Slane
  kiše (2005), Bijeli papaveri (2005), Nikada nisam (2006), Bulevar
 umišljaja (2006), Nebeska frula (2007), Vrata vječnosti (2009),
 Tvoj anđelak (2018), Šaptom napisano (2018), Spakirani osjećaji
 (2019)i Ruševine Ganglota (2020). .
  
 

Nakon natječaja, njezine pjesme uvrštene su u zbirke Erato 04

 (2004), Susret riječi (2006, 2007, 2008), Pjesmom protiv
 zaborava (2013), Jučer bih umro za te, a danas jer te nema
  
 (2004), Uvijek kad pomislim na tebe (2005), Lahor stihova (2018), Snovi sjećanja 3 (2018), Stihovi
  duginih boja (2019), Stihovi duginih boja 2 (2019), More na dlanu (2019), Poezija zlatnih stihova
 (2019) i Zagreb na dlanu (2019), a jednu njezinu pjesmu (Izađi, tugo) uglazbio je Dražen Zečić.
  
 
 
 
 
E-mail adresa: slavicajuhas@net.hr
 
 
 
 
 
Razmišljanja uz pjesme (neobavezno)
Ako netko ima veću nogu, veći broj cipela, taj netko zasigurno ostavlja i veći trag iza
sebe. No, nije rečeno je li taj trag mirisan (pretpostavimo da je ugazio u sag od cvjetnih
latica, mirisnih) ili je, Bože sačuvaj, taj trag zauvijek ostao smrdljiv od nekakve smrdljive
podloge. Pa ipak svatko od nas poželi barem jednom u životu ostaviti miomirisan trag iza
sebe, divljenja vrijedan i zavisti ljudske, eto, jer je ružno zamišljati da generacije nakon
nas pljukaju po našem imenu i govore kakvi smo jadničci bili.
Mnogima takve stvari i ne padaju na pamet jer su vremena grda i ljudi razmišljaju o
opstanku, o sutrašnjem ručku i subotnjem izlasku, ako za njega imaju novaca, o dječjim
udžbenicima i političkim lažima kojima dobivamo ili gubimo izbore (bez obzira na boje,
sve je to ista pašta, kažu stari ljudi, oni pribraniji).
A tko čita poeziju? Samo rijetki. Zaljubljenici u rimu i riječi, koje klize usklađene prema
svojim pravilima, sviđala se nama ili ne ta pravila, čitaju učenici u školama koji tek uče
versifikaciju i pravila pisanja pjesama. A pjesme se nameću pojedincima, kuljaju stihovi iz
grudi, iz misli Slavičinih, iz ruke slijevaju se stihovi i traže svoje mjesto pod suncem. U
utihama noći da ih netko prepozna, za žarka vremena i sunčanih jutara da ih prihvati.
Kao svoje.
Kao svoje najmilije.
 
Bez obzira na broj cipela.
Bolje je hodati bez cipela po kamenoj plaži, ispravlja se stopalo, čak. Uostalom, lukavci
mogu i posuditi tuđe cipele i kititi se tuđim perjem. Iako se prepoznaju. Uzalud im ekrani i
kamere, uzalud im trud kada svirka dištoniva i gubi se u gluhoćama. Gubi se u
prostranstvu. Gubi se u pisaljci koja drhtavosti uspravlja, nedostatke blaži i mane prikriva.
Ah, ta maskara čuda čini.
Međutim, ovdje se o tome ne radi. Uopće.
Ne moraju nam se sviđati odabrane riječi, mogu nas ubosti poput neskladna ritma i
začuditi svojim postojanjem. Ne mora ništa od svega. Ali te riječi žive, dišu i ispunjavaju
prostor, ne samo prostor ove knjige nego i prostor sam za sebe (prostor-vrijeme krasna
je sintagma koju pronalazimo ne samo u svemirskim dubinama nego i oko sebe je možemo
pronaći i prepoznati, ako želimo), rime klize i dodiruju se, a onda prerastaju same sebe i
nude se u prozno-poetskim ostvarenjima.
Nerimovanima. Što meni posve odgovara.
Rimovane su osobe sistematične, usustavljene i pragmatične. Rimovana je osoba Slavica
Juhas. Naravno. I uvijek.
Slobodnostihaste osobe jesu ja. Moj Filipe, to si ti.
Najzad smo se sreli. Danas. Uostalom, mnogo je, previše dapače, vremena prošlo od
Filipa i moje potrebe za njim. Kao što mnogima u današnjem svijetu jest potreban
stimulans da bi prebrodili svakodnevne pritiske, tako je i meni potreban nekakav stimulans
da Filipa izvučem iz zaborava u koji je letargično upao.
 
Potrebna je vjerojatno poneka zbirka pjesama.
 
Recimo, pretpostavimo usporedbu detalja u Hieronymusu Boschu i Dalíju. Stoljeća ih dijele,
ali budući da sam ja fosil, onda Boschova platna imaju veći učinak na mene nego
nadrealizam Dalíjev. Recimo. S obzirom na Boschove sove koje su tako mudre i zlokobne.
Sovaste. Preporučam razgledavanje slika s povećalom da se sove ne izgube među ljudima.
Ljudi-sove. Sove ljudskog obličja.
Tako je i s pjesmama.
Slavica Juhas piše pjesme.
 
Očito. I to dobre pjesme koje nas iritiraju iskrenim tugama i zajedljivošću (ma daj, tko će
priznati da je zajedljiv prema drugoj osobi i ljubomoran, i podao, i neiskren?), pobunama
zbog konformističkih prilagodbi svakodnevnim iskušenjima. Zapravo, Slavica Juhas ne želi
biti naš alter ego, ona je sasvim svoja, potpuno svoja i ne vodi računa o tome hoće li se
ikome svidjeti (ponajmanje književnim kritičarima koji dobro odrađuju svoj posao, ali se ne
usude), ona je u strujama i izvan struja koje trenutno vladaju pjesničkim nebom lokalnih i
širih poeta (ona nema lascivnih erotskih primisli, a kamoli jasno izrečenih tzv. šporkica,
što se Filipu ipak puritanski sviđa), ona je otpadnica bez namjere i baš je briga što netko
misli o njezinim pjesmama. Uostalom, piše zbog sebe, radi svojih potreba, a ne zato da se
drugi dive i hvale. Nju i pjesme. Ona piše. Mislim da će pisati do posljednjeg daha (ah,
Belmondo je tako teatralno ispustio posljednji svoj dah u staroj verziji) i znam da ni tada
neće voditi računa o tome tko je koliko knjiga objavio i je li mu to posljednje javljanje.
Ovo je njezina osma knjiga, ako se Filip ne vara u broju (njemu je matematika vrlo strana
znanost ako nije u funkciji književnih zagonetki).
U osam svezaka puno se toga skupilo, raširilo preko listova i stislo u riječi. Cijeli jedan
život. Možda dio jednog cijelog života.
Uostalom, Cesarić je davno otišao, a Tadijanovića i tako Slavica nije baš obožavala
(svatko ima pravo na svoje ukuse, na svoje mišljenje, na svoje stavove i svoje odabire,
ne samo političari).
Ipak, je li ikada pročitala neku pjesmu koju je potpisao Cesare Pavese?
Jer, gotovo svaka njezina pjesma nosi priču. Značajniju i onu manje značajnu za
čovječanstvo, ali zato bitnu za pojedinca. Za nju samu.
Pjesme se pišu u posebnim trenucima, bez prisutnosti drugih očiju, drugih ruku i drugog
nekog disanja. Može postojati kao kulisa, da. Iza nekih vrata, ali malo podalje. Za pisanje
je potrebna samoća koju će ispuniti bujica riječi, nagomilani stihovi i slike samo njoj
odane. Tako se piše. I opiše noćna drhtavica, zadovoljstvo i nezadovoljstvo postojanjem,
bunt protiv drugih ljudi i njihovih postupaka (tko je rekao da smo mi u pravu?),
priželjkivanja koja se nikada neće ostvariti i nestali događaji što ostaviše nekakav okus u
prstima i mislima. Izranjaju pokojnici i njihova draga lica, slute se susjedi i prijatelji, jasno
otkrivaju ili prikrivaju potrebe, strepnje, nadanja… Sitne zloće, krupne naklonosti.
Stih za stihom - kitica jedna za drugom - pjesma. Na kraju poneka poruka.
 
Moj Filipe, vrijeme je. Pročitati i pronaći se. Pročitati i složiti se, odbaciti ili prigrliti.
Reagirati na bilo koji način. Reagirati na poeziju Slavice Juhas.
Najgore je biti mlitavac, ne reagirati ni na što. Najgore je svesti čovjeka samo na
postojeće svakodnevne potrebe preživljavanja. Dobro je pronalaziti sebe u Slavičinim
stihovima. Ako uspiješ.
I kakve to veze ima s cipelama? Nema, ali s tragovima, da, ima - ovi su mirisni. Onakvi
kakve bismo svi poželjeli ostaviti iza sebe.
 Zlata Knez
 
 
 
 
 
Dosad smo na portalu objavili šest zbirka poezije gospođe Slavice Juhas. Te knjige
možete preuzeti ukoliko svojim mišem kliknete na bilo koji od sljedećih linkova:
od sljedećih linkova
 
"Tvoj anđelak"; digitalne knjige, 2019.
 
http://www.digitalne-knjige.com/juhas.php
 
"Spakirani osjećaji"; digitalne knjige, 2019.
 
http://www.digitalne-knjige.com/juhas2.php
 
"Šaptom napisano"; digitalne knjige, 2019.
 
http://www.digitalne-knjige.com/juhas3.php
 
"Bulevar umišljaja"; digitalne knjige, 2020.
 
http://www.digitalne-knjige.com/juhas4.php
 
"Nikad nisam"; digitalne knjige, 2020.
 
http://www.digitalne-knjige.com/juhas5.php
 
"Vrata vječnosti"; digitalne knjige, 2020
 
http://www.digitalne-knjige.com/juhas6.php
 
 
 
 
 
BAJNI TRENUTAK
U OBLAKU DUBOKO
TIHA SNAGA
KAMENE SUZE DUŠE
KAO DA VAS NEMA
NJEMU PO VOLJI
DRUGAČIJA
ŽAOKA
SLOBODAN OD ŽIVOTA
BAČENE SLAGALICE
DVOJAC U CIMBALU
PREDNOST DUŠE
SPUŠTENA JEDRA
METANOJA
VRATA VJEČNOSTI
ODLAZAK PJESNIKA
ZNAM DA SI TU!
SAMO ZA TVOJE SRCE
NALIČJE DUŠE
I POSLIJE MENE
NESPORAZUM
JA
KORIJEN
ZAMKE
ZNAM ŠTO NEĆU
I TO TI JE ŽIVOT!
NETAKNUTA SAVJEST
IGLE
NIŠTA ME NE VEŽE
ODUZETE JESENI
PADA
PRAVA STRANA
SRH STIHA
SUDAR RIJEČI
TAJAC
UPREGNUTI
UVIJEK I OD SVIH
PUT LJUBAVI
ZAODJEVENA ČUDIMA
ZAZOR OD OLUJE
RASKRINKANI
 
RAZMIŠLJANJA UZ PJESME (NEOBAVEZNO)
BILJEŠKA O PJESNIKINJI
SADRŽAJ
 
 
7
9
13
16
18
21
23
25
26
27
31
33
37
39
43
47
51
55
57
61
64
67
68
72
73
76
78
81
84
89
90
94
96
99
102
107
110
112
117
120
123
 
127
132
134
  
 
 
 
Copyright ; Nenad Grbac & Impero present