U proteklih četrnaest godina Slavica Juhas objavila je dvanaest
 zbirki pjesama: Moj dvoboj (2004), Crveni snovi (2004), Slane
  kiše (2005), Bijeli papaveri (2005), Nikada nisam (2006), Bulevar
 umišljaja (2006), Nebeska frula (2007), Vrata vječnosti (2009),
 Tvoj anđelak (2018), Šaptom napisano (2018), Spakirani osjećaji
 (2019)i Ruševine Ganglota (2020). .
  
 

Nakon natječaja, njezine pjesme uvrštene su u zbirke Erato 04

 (2004), Susret riječi (2006, 2007, 2008), Pjesmom protiv
 zaborava (2013), Jučer bih umro za te, a danas jer te nema
  
 (2004), Uvijek kad pomislim na tebe (2005), Lahor stihova (2018), Snovi sjećanja 3 (2018), Stihovi
  duginih boja (2019), Stihovi duginih boja 2 (2019), More na dlanu (2019), Poezija zlatnih stihova
 (2019) i Zagreb na dlanu (2019), a jednu njezinu pjesmu (Izađi, tugo) uglazbio je Dražen Zečić.
  
 
 
 
 
E-mail adresa: slavicajuhas@net.hr
 
 
 
 
 
UMJESTO POGOVORA - GLAS RAZUMA
Jednoga se jutra Filip probudio s vrlo gorkim i odvratnim okusom u ustima. Valjda mu se u
snu dogodilo nešto vrlo ružno ili je naporno sanjao neželjene snove, tek, ruku na srce,
jutro mu je ipak donijelo otrežnjenje - treba nešto u životu, u sebi, oko sebe i za sebe
promijeniti kako se više nikada ne bi budio tako jadan i patetičan.
Posegnuo je rukom za papirima na noćnom ormariću (je li to budilica zazvonila ili se
probudio sam od sebe, uznemiren do dna i jadan, nije ni bitno). Trebalo mu je nešto izvan
uobičajenog, nešto u čemu on ne sudjeluje, ljudi koje ne poznaje i kojima ne može uputiti
svoje uobičajene cinizme bez efekta. Prstima je uhvatio novine. I odbacio ih je. Što mu
preostaje? Okrenuti se na drugu stranu, protivnu, i nastaviti loše snove? Neee.
Započeti dan. Kakav god.
Eto. Odluka je pala, Rubikon se smiješio.
 
Uvijek se čudio ljudima koji znaju uljepšati svaki svoj dan. Kao Slavica. Ona živi stihove,
ona se njima poigrava igrajući se tako sa svojim… Čime? Životom? velika riječ bez jasnoga
značenja. Sa svime što nju čini upravo takvom osobom, zaokupljenom bitnim i nebitnim
stvarima oko sebe, a najviše u sebi. Ona analizira svoja stanja ugode i neugode, reagira
na pojave u sebi, baca izazova rukavicu u vrijeme i ljudima s kojima je manje ili više bliska,
zaogrće stihovane misli u sličice nama manje prepoznatljive jer ne poznajemo baš sve
detalje njezina bivanja. Treba mnogo više znati o osobi da bismo posve jasno shvatili što
nam kazuje.
Naravno.
Preostaje nam naša mašta i sposobnost prepoznavanja vlastitih iskustava s ljudima i
osjećajima da bismo se složili ili odbacili neku primjedbu. Naše je iskustvo također bitno.
Ako si osoba koja čovjekomrzački promatra svijet, e, onda ti nikakva slutnja ljepote u
odnosima s ljudima ne odgovara. Ili ako smo naivni, prepuni povjerenja unatoč mnogim
razočaranjima. Uostalom, tada se ne bismo ni znali razočarati jer ne bismo shvatili, u
svojom naivnosti, da smo nešto ružno i pretrpjeli. U suprotnom, nećemo se složiti niti s
jednim gorčinom ispunjenom i boli prelivenom konstatacijom (a ima trenutaka tako bolnih i
tako, tako jadom ispunjenih!). Nećemo se uopće opterećivati, mi optimisti najobičniji,
kojima je sve obojano pastelnim, utišanim nijansama, uvijek će nam svijet ostati prozirno
čist, ispunjen divnim ljudima i slatkim doživljajima.
 
Slatkima poput torte. Svadbene ili rođendanske. Uostalom, zašto se ljudi vesele
rođendanima? Možda zbog poklona? Ili društva veselog i zapričanoga?
Slavica diše stihove i izdiše ih u prostor. Oko nje skakuću rime poput iskrica u starinskom
kaminu. Ona drugačije ne zna.
 
Filip nakratko prestane štuckati brkove, zagledan u svoj odraz u zrcalu. Plovi li moj brod
bez kormilara? Ako ništa ne priželjkuješ, sve ti je darovano. Ako ništa ne priželjkuješ,
nećeš se razočarati kada ništa ne dobiješ.
Ispod kojeg oblutka možeš pronaći svoju ljubav, svoj smisao? U kojoj istini?
Slavica nas bode svojim stihovima, natjerava da se zamislimo. Uostalom, to čine svi
pjesnici svojim nemirima. Ispada tako da su neki ljudi trajno uznemireni. Mislima,
raščlanjivanjem sebe i drugih, gnječenjem postojanja u nakani da iz njega iscijede
maksimum. Valjda je i to nekakav smisao postojanja. Moga i tvoga, njegovog i našeg.
Barem jednog dijela, dobrog dijela populacije. Valjda. Ili sve to tek jalovost? Nemogućnost
pristanka na jednostavnu činjenicu da smo tu i da ovdje moramo trajati dokle god naša
svijeća ne dogori?
 
Iz zbirke u zbirku sve bolja. Naravno da je to svrha pisanja, usavršavati svoj izraz i
zadovoljiti svoju potrebu za tim. Za pisanjem. Za komunikacijom kroz stihove kada već
ova svakodnevna komunikacija nije dostatna.
I bez obzira što ona tvrdi suprotno, iz zbirke u zbirku je sve bolja, pitkija, rasterećenija i
zaigranija.
 
Što se u životu mora dogoditi, kakve se pretpostavke moraju stvoriti i uvjetu ispuniti da
bi se rodio netko takav? Koji ne zna drugačije oblikovati svoje percepcije doli stihovima.
Rimom koja nije nategnuta čak ni onda kada se koriste pjesnički neuobičajene riječi? Ha,
koliko je takvih na ovome svijetu raznolikom? Mnogi se muče ne bi li pronašli pravi izraz,
kopaju unutar sebe tražeći, a njezini ispadaju kao od šale, već pripremljeni na skok,
spremni. Nju ništa ne može iznenaditi, zar ne? Da, tako je. Uvijek je spremna na
stihovanje stvarnosti.
 
Kažu da nema umjetnosti bez bola, u sreći je čovjek površan i zadovoljan, sreća ne tjera
na razmišljanje, sreću iskoristimo i to nam je dovoljno. U boli se rađa potreba za
shvaćanjem, ona pročišćava kao unutarnji tuš koji odnosi prljavštinu. I kada to zapišeš,
osjetiš se bolje, ispunjenije, radosnije. Do sljedećeg trenutka. Koji će te natjerati da
ponovo pišeš.
Prezreni, jadni, sami odlazimo.
 
I dolazimo, zar ne?
 
Zato treba razgovarati. neriješeno razriješiti, prešućeno izreći pa makar i godinama
kasnije. Ne obazirati se na čvorove u nizu. Zato i postoje da bi nas opominjali.
 
Idi, Filipe. Čovjek ne može promijeniti svijet, ljudi mogu promijeniti sebe, svoje stavove
prilagoditi, odmaknuti se ako se ne slažu, ali onoga drugoga ne možeš.
On je prepušten sebi.
Stihove možeš pisati. I čitati. Suditi o njima moraš tek ako si predavač u školi i podučavaš
neiskusnu mladost u čemu se sastoji ljepota pisane riječi. Ali ako u Slavičinim stihovima
jedan tebi nepoznati Cvjetko pronađe najljepšu ljubavnu pjesmu, a jedna učenica tu istu
pjesmu zalijepi na zid pored svoje klupe, onda je to prava stvar. Istina. I to može postati
poticaj da nastaviš jer stvaraš nešto dobro.
Naravno, možeš joj i zavidjeti. Ali se ne isplati. Tebi je Slavica pružila šansu da pročitaš.
Te stihove, od onih «žutih» pa do ovih «crnih». Između su «bordo» i «plavi» (bio bi to
dobar naslov: Moji plavi stihovi). Zavist samo izjeda čovjeka, do kosti, i onda je takav
čovjek strašilo. Ne za ptice jer bi ga ptice prokužile i ismijale.
 
Treba se veseliti svakoj Slavičinoj zbirci, iako ih ona tiska samo za sebe i sebi drage ljude,
iz puka zadovoljstva pisanja i ispunjavanja sebe kvalitetnijim materijalom. Koja slika! Ne
želi ih ona razglašavati na velika zvona, uz promocije na kojima sjede pojedinci po
dužnosti, a neki zato što ne znaju što bi sa sobom, iz potrebe da budu viđeni i... Tek
rijetki dolaze zato što žele čuti novu riječ, žele se radovati s autorom i ukrasti dio
njegova zadovoljstva pretvarajući ga u svoje.
 
Filip zaboravi gorko buđenje - prebrodio je još jedno ustajanje znajući što će danas raditi.
Još jednom pročitati zbirku pjesama Nikada nisam i zaključiti da on još uvijek ima vremena
ono «nikada» pretvoriti u «pa ipak jesam». Kao i Slavica koja možda misli da nikada nije
nešto jer je zaboravila da jest. Ipak jest. Što god to bilo.
 
 Zlata Knez
 
 
 
 
Dosad smo na portalu objavili sedam zbirka poezije gospođe Slavice Juhas. Te knjige
možete preuzeti ukoliko svojim mišem kliknete na bilo koji od sljedećih linkova:
od sljedećih linkova
 
"Tvoj anđelak"; digitalne knjige, 2019.
 
http://www.digitalne-knjige.com/juhas.php
 
"Spakirani osjećaji"; digitalne knjige, 2019.
 
http://www.digitalne-knjige.com/juhas2.php
 
"Šaptom napisano"; digitalne knjige, 2019.
 
http://www.digitalne-knjige.com/juhas3.php
 
"Bulevar umišljaja"; digitalne knjige, 2020.
 
http://www.digitalne-knjige.com/juhas4.php
 
"Nikad nisam"; digitalne knjige, 2020.
 
http://www.digitalne-knjige.com/juhas5.php
 
"Vrata vječnosti"; digitalne knjige, 2020
 
http://www.digitalne-knjige.com/juhas6.php
 
"Ruševine Ganglota"; digitalne knjige, 2020
 
http://www.digitalne-knjige.com/juhas7.php
 
 
 
 
PLOV BEZ KORMILARA
LETEĆA OBIJEST
KIPLINGOVE SLUGE
ORIENT EXPRESS
GUSTI OBLACI
NE PRATI ME U SNOVE
SLOM
NE ŽIVI MI SE NA STRAŽI
SA SRCEM SE RAZGOVARA
DRHTIŠ, A HLADNO TI NIJE
ZONA NEMIRA
SVJETLO KOJE SE NE GASI
SREĆA
SVE MOJE VEZE
ZAVOLI LJUBAV
GLACIJALNI
KLIŠEJ
IZMEĐU DVA GUTLJAJA
PITAŠ SE…
DOLASKOM ODLAZIMO
DIJAGNOZA: LJUBAV
SVIJEĆE U ZRAKU
CRNA NEBNICA
BLJUZGAV STAV
AMICO
NIKADA NISAM
ADRIAN
ZVONARI
KLAUN
SUNCE, TA LJENČINA
I ŠUMI TIŠINA
ŽIĆE BIJELOGA GOLUBA
SLET POD BALKONOM
MOJOJ MAJCI
ZABORAVLJENO OBEĆANJE
SMEĐE PAPERJE
VRATI MI SE PRIJE NOĆI
GLANCANJE LUDOSTI
DALEKO, A BLIZU GRADA
OPUSTI SE
NEKAKO, S VREMENOM
U SVOME MRAKU
DOMAR IZ INDUSTRIJSKE
POLUTANI
U ZAGRLJAJU RUŽE
TAMAGUCI
KRISTALNO JASNO
KOLONA NAPUŠTENIH DUŠA
SVIRAČ NA "FOLU"
SUDBO, NE ČINI MI USLUGU
SKLAD
DVIJE-TRI RIJEČI
SAMOĆA SE SREĆOM HVASTA
RUMENI PASTIRI
ROKO
PRODAJA VLASTITIH DOBARA
PRINČIPESA
PREKO DINE, DO DUBINE
PAKO
NJEŽNI ZVUCI VIOLINE
PRASAK NIČEGA
MULON
MACHOMAN
MISHIMINA PRAZNA BUTELJA
LJUBAV NA ODRU
KUĆICA OD BUMBAKA
POPRSJE
KRIMEN
JESENJE MALODUŠJE
JEDAN ČOVJEK TEBE TRAŽI
ŽENA
TRIČAVA ZRNCA ŽIVOTA
ZVON VISOKA GLEDALIŠTA
S KRAJA BDIJENJA
KATARZA
UMJESTO POGOVORA - GLAS RAZUMA
SADRŽAJ
 
7
8
9
11
12
14
15
16
21
22
23
24
25
26
27
28
30
31
34
36
38
39
41
42
43
45
46
47
49
50
51
54
55
57
59
61
62
64
66
67
68
71
72
74
76
78
79
81
83
85
87
90
91
93
95
96
97
98
100
102
105
106
108
109
111
112
113
115
116
117
120
121
123
124
127
 
129
134
  
 
 
 
Copyright ; Nenad Grbac & Impero present