U proteklih četrnaest godina Slavica Juhas objavila je dvanaest
 zbirki pjesama: Moj dvoboj (2004), Crveni snovi (2004), Slane
  kiše (2005), Bijeli papaveri (2005), Nikada nisam (2006), Bulevar
 umišljaja (2006), Nebeska frula (2007), Vrata vječnosti (2009),
 Tvoj anđelak (2018), Šaptom napisano (2018), Spakirani osjećaji
 (2019)i Ruševine Ganglota (2020). .
  
 

Nakon natječaja, njezine pjesme uvrštene su u zbirke Erato 04

 (2004), Susret riječi (2006, 2007, 2008), Pjesmom protiv
 zaborava (2013), Jučer bih umro za te, a danas jer te nema
  
 (2004), Uvijek kad pomislim na tebe (2005), Lahor stihova (2018), Snovi sjećanja 3 (2018), Stihovi
  duginih boja (2019), Stihovi duginih boja 2 (2019), More na dlanu (2019), Poezija zlatnih stihova
 (2019) i Zagreb na dlanu (2019), a jednu njezinu pjesmu (Izađi, tugo) uglazbio je Dražen Zečić.
  
 
 
 
 
E-mail adresa: slavicajuhas@net.hr
 
 
 
 
NEKOLIKO RIJEČI IZ TUĐEGA PERA
 
Pisanje je ozbiljan poduhvat, to je zaron u intimu, bogatu i zakučastu i gotovo je
indiskrecija. Stvaranjem stihova pjesnik (u općenitom značenju, bilo muškog ili ženskog
spola) nudi nam svoje misli, osjećaje, nadanja i uznemirenosti, a to mora učiniti na način
da ne povrijedi sebe jer ljudi možda i ne bi shvatili na pravi način ono što njega tišti ako
izrijekom ispiše, oslika svoju manu, svoj promašaj ili skrivenu želju.
Tome je pjesniku možda stalo da postane sličan mnogima, i ne želi biti drugačiji. A zna
da jest. Svjestan je da jest drugačiji, elokventniji, senzibilniji (bezobzirniji, čak), ali i
spremniji u otkrivanju sitnih pomaka svoje/naše duše.
On to mora učiniti na način da ne dosadi ljudima, jer oni su pročitali mnoštvo dobrih,
utješnih stihova, zato ih mora potaknuti na čitanje, na još čitanja, mora ih natjerati da
iščekuju stihove, da se nasmiju s njima, da im se raduju, da im se vraćaju (kao što je
Marijana prethodnu zbirku Slavice Juhas Nikada nisam pročitala petnaest puta). Pjesnici
pišu iz svoje teške potrebe, a čitatelji čitaju iz zadovoljstva.
Onda je pjesnik sretan.
 
A možda pjesnici nikada nisu sretni. Vjerojatno i nisu. U sreći je čovjek sebičan i nerado
dijeli s drugima trenutke svoje sreće. Čovjek stvara u stanjima uznemirenosti,
nezadovoljstva i neispunjenosti, kada ga nešto pokušava odvući u pesimizam, a on to ne
želi. Ni u tuzi ne stvara, tuga zaokuplja jače i od sreće, tuga otupljuje osjetila i ne
dozvoljava stihu da izađe u svijet. Duboka je tuga neproduktivna, ona ubija pjesnika u
nama.
Stvara se u trenucima samoće (bez obzira koliko je ljudi uz nas), kada čežnja razdire
misli, a ruke se nijemo podižu uvis tražeći nešto; nepravda kada zajaše na nama drage
ljude, gnjusobe kada se poslože i koračaju ulicama pronalazeći istomišljenike, nedostojne,
kada se stvari događaju mimo potrebe, kao simboli metamorfoze ljudske savjesti, tada
pokuljaju stihovi. Piše se u noćima priželjkivanja, u popodnevima plavim od nerazboritosti,
u osamama dok autobus odvlači tijelo s jednoga mjesta na drugo. Piše se kada poželimo
zapisati svoj osjećaj, svoj zaključak, svoj krik…
 
Mislim. Svatko reagira različito na isti poticaj. Netko se ljuti, netko ismijava i podbada, a
netko tiho plače za prolaznostima ovoga svijeta. Netko, pak, vrišti svoje neslaganje u
dubokim noćnim satima, uzalud. Njegov vapaj čuje se tek naknadno, kada bude zapisan.
 
Kažem: Ako me nasmije. Ako me zamisli. Ako me rastuži. Ako poželim pjesmu pročitati
Filipu, onda je ona prava. Vidi, Filipe, kažem, ovo mi se sviđa. A on odgovara, nakon što
je pažljivo odslušao, da, i meni se sviđa. Ništa mi nije jasno, ali mi se sviđa. Smije se
pognutih ramena.
 
I govori ovako: Rasipam misli pred tebe, pred nju, pred vas, izazivam svijet da mi se divi,
da me poštuje, da mi zavidi. Skrivati se ispod isprike i pognutih ramena otići… Ne. Povedi
me u novo jutro, da ne ostanem sam, a zatim tamo gdje je mrak, gdje je ležaj hladan i
gdje se nevoljko budim, povedi me u šumarak iza Orbanića i tamo me ostavi, livada kao
krik razdire moje srce živuće, livada me poziva. Baci moj prah po osušenoj travi, razdijeli
me valovima sivim na Valkanama. Kada dođe vrijeme. Iako to zakon zabranjuje.
 
Učinite to krišom.
 
Pa nastavlja Filip paleći cigaretu (a prestao je pušiti, kao):
Može li uspomena navikom postati? Znaš, onaj tko skoči, mora i pasti. Mudrost je u tome
da se spretno dočeka i spriječi nestanak. Svoj vlastiti bitak produžavam, a ne uspijevam
zaustaviti protjecanje. Vremena. Potom ću ga zaustavljati na različite načine.
Znaš, živo mi se fućka je li pjesma meni posvećena, ili nekome drugom koji je nije zaslužio.
Na skliskome pragu snova ja umirem zadovoljan, zaustavio sam jednu uspomenu i ostavio je
na raspolaganje. Moja se duša u me vratila ne bi kada bih govoro laži, kada bih živio laži i
kada bih pokušao zaustaviti hod sjena. Kamo idu sve te sjene? Kamo će moja krenuti?
I odbacuje isisani opušak:
 
Tišinom se prolomim, izlijem se osjećajima pred tvoje srce, pod pokrivače hladne od
udaljenosti i nerazumijevanja. Bivam pjesnički raspoložena gledajući namreškano more,
osjećajući njegovu svježinu na umornoj koži. Upijajući toplinu babljega ljeta što se osipa
po meni, ispruženoj. Bivam vrlo živa u ove osunčane dane moje jeseni.
 
Za koga su ove pjesme? Za nesigurne ljude? Nema nesigurnih. Za cendravce? Nema ni
njih. Za pjesmoljupce? Za mene i tebe, za Cvjetka (Vesna nema vremena čitati), za koga?
Za Slavicu? Za Stevu? Za djecu čiji su prioriteti drugačiji? Za koga pišu pjesnici? Zar
samo za sebe, da bi mogli izdržati pritisak stvarnosti od danas do sutra?
Šuti, Filipe, kažem. Ne budi uskogrudan, boli uskogrudnost. Nevoljko se budim, draga,
nevoljko ulazim u ovu stvarnost, odgovara Filip.
Prepoznajem njegove misli.
Kako god bilo, ova zbirka pjesama Slavice Juhas još jednom potvrđuje njezin pjesnički
status (koliko god ona to odbijala). Da, Slavica je pjesnikinja koja zadržava tradiciju
pisanja rimovanih stihova, danas je rima rijetkost u suvremenom pjesništvu, i Slavica od
svojeg ritma ne odustaje smatrajući da bi drugačijim pisanjem iznevjerila Poeziju.
 
U pravu je, kao što je u pravu i onaj pojedinac sa slobodnim stihom jer je sve stvar
odabira. Zato je poezija u svojoj raznolikosti lijepa svakome, onima koji se danas odlučuju
na sentiment, kojima ljepota jesenjeg dana ili burkavog mora nije tek fraza, koji se na isti
način znoje od nespokoja u noći teškoj, prepunoj nepoznatih mirisa i sablasnih sjena.
Slavica piše pjesme/priče. Rimovane priče o svojim nespokojima, izdajama vlastitim i tuđim,
o danima koji prođoše i još uvijek prolaze donoseći i odnoseći svakodnevne, vrlo nebitne
pojave zvane život. Ništa se glamurozno ne događa, njezin bunt protiv svega nemilog,
bolnog, pretvorničkog i udvorničkog tiho tinja i onda šikne poput bujice koja se razlije
nizinom. IIi utiša.
 
Negdje u zagrljaju, dodiru ruke, zamišljenom dodiru ljubavi nedostižne, ljubavi profane,
ljubavi prezrene i priželjkivane. Utiša u smiraju, u sumraku pa se opet iznova rađa s prvim
suncem i cvrkutom neimenovane ptice.
 
Kada bi barem dovijeka pisala!
 
I uopće nije bitno nazivaju li je pjesnikinjom učene glave ili pojedinci koji je čitaju.
Dovoljno je da je čitaju. Mlade osobe kojima njezine pjesme istinski kazuju o životu i
kojima odgovara njezin način. Način komunikacije.
Dakle, mladi se ljudi dobro sporazumijevaju sa Slavičinim pjesmama. A na mladima svijet
ostaje, kažu.
 
Što više poželjeti?
 
 Zlata Knez
 
 
 
 
 
Dosad smo na portalu objavili šest zbirka poezije gospođe Slavice Juhas. Te knjige
možete preuzeti ukoliko svojim mišem kliknete na bilo koji od sljedećih linkova:
od sljedećih linkova
 
"Tvoj anđelak"; digitalne knjige, 2019.
 
http://www.digitalne-knjige.com/juhas.php
 
"Spakirani osjećaji"; digitalne knjige, 2019.
 
http://www.digitalne-knjige.com/juhas2.php
 
"Šaptom napisano"; digitalne knjige, 2019.
 
http://www.digitalne-knjige.com/juhas3.php
 
"Bulevar umišljaja"; digitalne knjige, 2020.
 
http://www.digitalne-knjige.com/juhas4.php
 
"Nikad nisam"; digitalne knjige, 2020.
 
http://www.digitalne-knjige.com/juhas5.php
 
"Vrata vječnosti"; digitalne knjige, 2020
 
http://www.digitalne-knjige.com/juhas6.php
 
 
 
 
 
PODERANE MREŽE
GROM S JUŽNOGA NEBA
POSLJEDNJI DANI VELJAČE
VEZ
LUST
SMETLIŠTE TEORIJA
DUBEĆI NA GLAVI
MOJE ZIMZELENE TOPOLE
ŠAKA GLASA
NIŠTA TE NE PITAM
NE DIRAJ TIPKU "S"
ULAZAK KROZ POGLED
PLAVI SERAFIN
VERIGE VENA
TIHI BUNT
HIBRIDNI CRV
LAGUNA U KOJOJ SE ODVIJA DRAMA
PJESMA BEZ KRAJA
SJENA S KOLAJNOM KOŠMARA
PERGOLA
U SRCU CAMERE OBSCURE
HTJELA, NE HTJELA
KRIN
I DOK SPAVAM
NI NA MINUTU
DAR I KAZNA
MORBIDNI NOKTURNO
KAOS JASNOĆE
BRKLJA ZA PLANOVE
DUH UPREGNUT IZAZOVOM
OBRAZ BEZ RUMENILA
BULEVAR UMIŠLJAJA
SLATKI MOJ OTROVE
KAO DA JE IŠTA VAŽNO
U DIMU I PEPELU
SLUČAJNI MIG OČIMA
UTJEŠNO JE KADA BOLI
SVE ŠTO JESAM, SVE TO NISAM
GRIJESI
TKO HOĆE, MOŽE
MEMENTO
LITANIJA SUBOTNJE VEČERI
DOĆI ĆE DAN
OČI GLEDAJU SRCEM
POST
TEBE SLIJEDEĆI
GANGLOTA CARICA
TEŽNJA
ČAK I KADA VJERUJEŠ U VJEČNOST
JOŠ VIRI IZ RUŠEVINA
LAŽEM LAŠCIMA
IZDERANE MREŽE
KNJIŠKI MAMUT
DOLJE JE BOLJE
PLAVE VRANE
LOGIKA U KLINČU
 
NEKOLIKO RIJEČI IZ TUĐEGA PERA
SADRŽAJ
 
7
8
10
14
15
16
19
21
25
27
31
32
34
37
38
40
42
46
49
51
53
55
57
58
60
61
62
69
71
73
75
78
80
81
84
86
87
89
90
92
94
96
99
101
102
106
107
108
109
114
116
118
121
124
126
 
126
131
  
 
 
 
Copyright ; Nenad Grbac & Impero present