U proteklih četrnaest godina Slavica Juhas objavila je jedanaest
  zbirki pjesama: Moj dvoboj (2004), Crveni snovi (2004), Slane
  kiše (2005), Bijeli papaveri (2005), Nikada nisam (2006), Bulevar
  umišljaja (2006), Nebeska frula (2007), Vrata vječnosti (2009),
  Tvoj anđelak (2018), Šaptom napisano (2018) i Spakirani osjećaji
  (2019).
  
 

Nakon natječaja, njezine pjesme uvrštene su u zbirke Erato 04

  (2004), Susret riječi (2006, 2007, 2008), Pjesmom protiv
  zaborava (2013), Jučer bih umro za te, a danas jer te nema
   
  (2004), Uvijek kad pomislim na tebe (2005), Lahor stihova (2018), Snovi sjećanja 3 (2018), Stihovi
  duginih boja (2019), Stihovi duginih boja 2 (2019), More na dlanu (2019), Poezija zlatnih stihova
  (2019) i Zagreb na dlanu (2019), a jednu njezinu pjesmu (Izađi, tugo) uglazbio je Dražen Zečić.
   
 
 
 
 
E-mail adresa: slavicajuhas@net.hr
 
 
 
 
 
Tek nekoliko riječi
 
Nakon dugih godina čekanja i nepriznavanja potrebe za pisanjem Slavica Juhas donosi opet
pregršt stihova, u kojima propituje i sebe i sve nas koji je volimo čitati, nudi nam odgovore
(tako nam se čini) zadržavajući ipak svoje velike i male tajne „iza zida"", otkriva se i
istovremeno prikriva velom riječi što izviru rimovane i slobodne, ostavljajući svoje upitnike na
udaljenosti, da ne smetaju našima. Zašto ne bismo u njenim nedoumicama, odlukama krivim
i pravim, u sjetnim sanjarenjima i burnim revoltima, u otvorenim molbama upućenima Njemu
koji nam može donijeti utjehu (blago onima koji su na to spremni!), u bolnim trenucima kada
gubimo dragu osobu, a život nam se čini bolan i naporan, zašto ne bismo sebe poistovjetili
s njom? Zašto njezine radosti i prpošna poigravanja s mirisima, cvijećem, oblacima i vjetrom
ne bi postala naše vlasništvo, naša utjeha i izlaz iz tmurnih raspoloženja?
 
Ona izmišlja i pronalazi začudne riječi.
 
Ona se usudi činiti ono što je mnogima na umu, ali nisu dovoljno hrabri da se na takav način
ostvare. Uostalom, koje su stvari važne u našim životima? One o kojima ne razmišljamo,
koje ne primjećujemo jer se smatraju uobičajenima? Sve ono što nekoga usrećuje (Zar ne,
Filipe, tako si zamišljao definiciju?), što mu pruža zadovoljstvo prozračnije od zraka koji
udišemo (uostalom i Filip doprinosi zagađenju zraka brojnim cigaretama, već su mu i brkovi
žuti), svaka briga koju odagnamo, svaka nevolja iz koje se izvučemo, to je ono što nas
čini važnima sebi. I onima koji su uz nas.
 
Važan je i novac, naravno. Dakako.
 
Pjesme ne donose novac. One su od kvalitetnije materije tkane, te Slavičine pjesme, one
pršte životom (žićem, kaže) i one obigravaju oko nas svojom rimom, svojim skrivenim i
neskrivenim porukama, oduševe nas detaljima, stihom jednostavnim u formi, a dubokim u
značenju. Ili poruke uopće i nema, nama se samo čini jer smo skloni tome, tražiti poruke u
pjesničkim ostvarenjima, dok pjesnik (Slavica) najčešće izražava sebe samoj sebi. Zbog
potrebe svoje intimne. Zbog stihova koji pršte iz nje u samo sebi poznatoj potrebi. Stihovi
čuče, čekaju, planiraju se i onda nahrupe.
I tada nastane zbirka.
 
I tada nastanu crteži koje nije Slavica crtala, a koji su tako slični njoj, koji na najbolji
način ilustriraju pjesmu, crteži Dubravkini. Slični Slavici.
Slavici Juhas.
 
(Ah, promrljat će Filip, nije ona Bond, James Bond. Ona je Slavica koja voli popiti bijelu
kavu na Giardinima ili negdje uz more. Gledajući u bibanje-mreškanje valova i slušajući
krikove galebova, vječno gladnih.)
 
Razglabati o književnoj vrijednosti bilo čijih pjesama (ili proza) iluzorno je - piše se iz
unutrašnje potrebe za izrazom. Da se izrazi i ono posve neizrecivo, tajnovito, bajkovito i
zaigrano u nama. Nema menzure za poeziju. Ona jest ili nije. Dirne ili te ostavi hladnog.
 
Zato se moramo diviti Slavici koja uspijeva (uz potporu i utješno rame svoga Steve) svoj
raskošan unutrašnji svijet pokloniti i nama. Čitaocima, pjesmoljupcima ili samo ljupcima. Ili
samo pjesmo. Odabir je naš.
Anđele moj, samo nastavi pisati jer sve je drugo manje važno. Sve i tako vrlo brzo prolazi,
a tvoja napisana riječ ostat će. Sigurno.
 
A sutra? Sutra ćeš opet biti sretna.
 
  Zlata Knez
 
 
 
 
 
 
Prosinačke večeri
 
Ključić snova
Nisam znala
Vatrena krv
Samo se ti smij
Dodir anđela
Razbijeni
Ili ti njega, ili on tebe
Dnevnik beskućnika
Evo me
Anđelak
Šupa
Crv snoviđenja
Džepić plave boje
Primamljiva obećanja
Dva ludaka
Poraz etikete
Oči istine
Srce stabla
Zadovoljstvo ponižene
Neposlušni anđelak
Nečujne
Pobjednički stav
Duga nade
Dubine i pličine
Neznanka
Sve i sva
Zaštnica
Vječni dio nje
Prosinačke večeri
Oče
Čovjek čuđenja
Parkić
Novi ljudi dolaze
Kada promatrano nije doživljeno
Rob ruže
Vaganje važnosti
Kišna kabanica
Noćni leptirić
Makar se tako čini
Ljubav prema sebi
Sam kod kuće
Pero božjih krila
Dućan stvarnosti
Moć tepanja
Desna ruka
Zid želja
Ganglot
Voli te tvoj anđelak
Tračak važnosti
Iskonski sretnici
Miris boga
 
Kockice stvarnosti
 
Rokov osmijeh
Netko
Možeš li voljeti moje oblake?
Život
Moje ime je prašina
Jedra mojega praga
Igra
Zašto danas groblja gore?
Tohu i bohu
Sa zračnoga stolca
Čudnovato te volim
Omama
Bubnjevi
Čiste oči čisto vide
Istinu mi daj
Žig propusta
Ja sam otok
Ti i ja, uvijek sada
Tračnicama života
Glas
Odlazak
Sviće
Trag
Bit ću sretna
 
Tek nekoliko riječi
Bilješka o pjesnikinji
Sadržaj
 
 
6
 
7
8
11
12
14
18
20
22
25
28
29
32
34
36
38
39
43
44
46
49
50
51
52
54
55
57
58
60
61
65
67
69
72
73
75
77
79
83
85
87
89
91
93
97
99
101
103
107
109
110
111
 
112
 
113
117
120
122
123
126
129
131
133
136
140
143
145
147
151
153
155
159
160
162
165
166
168
169
 
173
176
178
  
 
 
 
Copyright ; Nenad Grbac & Impero present