Nikola Nikša Eterović rođen je 2. listopada 1955. godine u Splitu,
 u Dalmaciji. Vrisnuo je u svijet iz rodilišta s pogledom na Stari
  plac, nogometni klub ponosnog slogana: Hajduk živi vječno. U
  mijeni i prolaznosti, Eterović djeluje interkulturalno i
 interdisciplinarno. Oslanjajući se na svoju intuiciju i instinkt,
 

nastoji svijet (svjetove) koji mu je stran svojim kreirati. Režira,

 

piše, predaje, izlaže, inicira, ljuti se, pokreće, istražuje… bježi

 rutini i ponavljanjima…
  
 Živi i radi za SADA, u Berlinu i Zadru, i drugdje, krećući se
 prostorima nekakvih državnih granica i izvan njih. Ostvario je
  134 kazališna projekta. Od 1995. do 2014. godine bio je umjetnički voditelj, direktor i profesor The
  akademie u Berlinu, internacionalne institucije za scenska zvanja (gluma, režija, kazališna
  pedagogija); autor je novih načina rada za poticanje i njegovanje znatiželje i kreativnosti
  objedinjenih pod zajedničkim nazivom YF: YellowFish. AP: Apoteka poezija, o kojoj je riječ u ovoj
  knjizi, jedan je od tih njegovih YF poticaja - projekata.
   
  Djeluje i kao umjetnički terapeut. Sudjeluje na kongresima i simpozijima. Objavljuje knjige i članke
  na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku.
   
  Na Odjelu za filozofiju i Odjelu za psihologiju Sveučilišta u Zadru u Hrvatskoj predaje interdisciplinarno
  sljedeće kolegije: AP: Iz raskoraka u korak ljekovitom snagom poezije, PiT: Poezija i trauma, FP:
  Filozofija poezije, TTT : Kazalište i terapija, HT: Ekspresivne scenske metode, PuS: Performans u
  svakodnevici i IF: Uvod u indijsku filozofiju. Svoju predavačku djelatnost realizira nadnaslovom:
  Spoznaja vlastitosti kreacijom.
   
  Nakon Wind Spiel Theatra (1989.) i teNTheatra (1995.) u Berlinu, pokrenuo je u Zadru, na Odjelu za
  filozofiju, FIKK: Filozofsko internacionalno golo kazalište i KRIK: komunikacija-režija-ideja-kreacija,
  usmjerenje (2018.).
   
 
 
 
 
e-mail adresa: niksaeterovic@web.de
 
   
 
 
 
 
 
   
  Upoznao sam je široka, zdrava osmijeha i velikih znatiželjnih
  očiju, u uniformi njihovog reda sestara. Upisala je moj izborni
  predmet, što nam je omogućilo intenzivnu radnu razmjenu
  iskustava i doživljaja.
   
 

Nakon gotovo dvije godine, nisam je odmah na cesti prepoznao.

 

"To sam ja, profesore", reče Karla. "Izašla sam iz samostana i

  evo odmah na vas naletjela." "Znao sam", rekoh. "Vrijeme je
  da nastavimo surađivati."
   
 
 
 
 
DIJALOG RAZIGRANIH JASTAVA
Metodološki konzistentno i sustavno obrađivanje neke teme polazi od pretpostavljene
distance između autora i onoga što autor obrađuje. Ovaj tekst je zapis jastva jednog
autora i jedne autorice, tu nema distance, ona se gubi u povijesti uvremenjene misli, koji
nastaje iz dana u dan, bez namjere da prestane, jer ovdje nije riječ o nečemu što se
može zgotoviti, učiniti konačnim i nepokretnim. Ovdje je riječ o zapisu misli koja se kreće
iz sebe same, o jednom vidu teoretskog života koji smisao ne traži izvan sebe, nego ga
otkriva u susretu s istom takvom misli koja ne pristaje da bude objektivirana. Knjiga je
prikladno sastavljena od nastavka, ali ni nastavci u ovoj knjizi nisu objektivirani, oni i dalje
proizvode lanac novih nastavaka koji žive izvan ove knjige s namjerom da jednom postanu
neka druga knjiga, a potom treća i tako unedogled.
 
Prve rečenice legitimiraju Nikšu i Karlu kao autore koji nadilaze sve moguće dihotomije.
Oni ljudski svijet ne promatraju niti kao metafizičko jedinstvo, niti kao metafizičko
dvojstvo. Upit o tome može li misao dobiti temperaturu, nije upit o svođenju duhovne
stvarnosti na materijalnu, kako bi se obranile fizikalističke postavke, to nije upit niti o
negiranju materijalnog svijeta, nego upozorenje kako se naš svijet, ili onaj svijet kojega
smo bez kritičke svijesti, na razini čistog posjedovanja smatrali svojim, radikalno mijenja.
 
Granice našeg svijeta su, uslijed koronakrize, svedene na granicu našeg jastva. Protjerani
smo iz svijeta za koji nam je rečeno da je naš svijet, da je riječ o našoj državi, o našoj
društvenoj slobodi, o našoj socijalnoj sigurnosti, o našoj demokraciji, riječju o svijetu koji
je uistinu naš, barem su nam tako rekli. No koronakriza, karantena i čitav sustav zabrana,
razbio je iluziju da smo mi bitni u tom svijetu, u toj državi i u tom društvu, mi smo
prognani iz toga svijeta, zato što je taj svijet dobio, ni manje ni više, nego temperaturu.
Misao koja je taj svijet mislila kao svoj svijet je također dobila temperaturu. U upitu o misli
koja ima temperaturu krije se arhitektura izgnanstva iz kolektivnih zabluda i potreba da se
svijet propituje u interpersonalnoj komunikaciji dvaju jastava – jastva koje je u svijetu
države i društva poznato kao Nikša, odnosno jastva koje je u svijetu države i društva
poznato kako Karla. Nikša i Karla prestaju biti posjednici svijeta, oni koji imaju nešto izvan
sebe, i upuštaju se u proces mišljena vlastitog 'ja' i onog drugog 'ja' koje je sebi vlastito.
 
Iako iz teksta saznajemo informacije, primjerice o gradovima gdje se Nikša i Karla nalaze,
saznajemo koji ih filozofi inspiriraju, kakav je njihov odnos prema patnji i smrti, ovo nije
tekst o mjestima na kojima se umire, ovo je tekst o životu i ljubavi koja se rasvjetljava
Prometejevom vatrom, Eutifronovom energijom, ali i pedagoškim obzirom Nikšine učiteljice
Milke Staničić, koja je Nikšu poučila kako biti i ostati razigran, znatiželjan, otvoren,
zahvalan i odgovoran. Odgovoran se ne može biti prema svijetu krutih pravila i ubijene
znatiželje, nego isključivo prema vlastitom svijetu o kojemu baš mi živimo. Razumije se da
taj svijet ne možemo posjedovati, jer smo se odlučili za jedan drugi posjed – za posjed
znanja, ljubavi, znatiželje i odgovornosti.
 
U tom svijetu ima mnogih putova, ne možemo prijeći sve puteve, ali one na kojima se
nalazimo trebamo propitivati, kako to Nikša naglašava, s poštovanjem, znatiželjom,
spremnošću da dođemo do kraja, ali i da budemo zaustavljeni, odnosno, kako to Karla
zahtijeva, dubokom sviješću da ne smijemo, zbog nekih autoriteta, poremetiti autonomiju
vlastite osobe, odnosno mogućnosti da budemo autentični – prvenstveno prema sebi.
Uistinu, nema strašnijeg scenarija od onoga kada sami sebi postanemo stranci. Tada
smo poznati drugima, tada nas drugi imaju. Tada nismo.
Ukoliko bismo ponudili odgovor na pitanje, kakve je boje zrak, on bi nedvojbeno bio da je
obojan bojom kretanja, te da su, upravo zbog toga, Nikša i Karla idealni putnici. Oni su
se kretali u zapisu kojega čitamo, oni se kreću u zapisu kojega ćemo tek pročitati, oni
kretanjem pomiču sve granice. Ovo je knjiga geografije slobode koja se usudila misliti
granicu kako ne bi bila ničim ograničena, pa ni posjedovanjem granice. Granica nikome
ni pripada, ona dijeli te tako otvara mogućnost da se zađe s onu stranu granice, ali i
zarobljava one kojima su neke učiteljice i učitelji, neki autoriteti i državnici, neki generali
i stožeri uništili znatiželju, odgovornost i zahvalnost. Srećom, Karli i Nikši je njihovo
jastvo sazdano od znatiželje, odgovornosti, zahvalnosti i vječitog kretanja.
 
  filozof Marko Vučetić, prijatelj 15. X. 2020.
 
 
 
 
Dosad smo na portalu objavili četiri knjige gospodina Nikole Nikše Eterovića
Te knjige možete preuzeti ukoliko svojim mišem kliknete na bilo koji od
sljedećih linkova:
 
Oštrica dijagonale; digitalne knjige, 2013.
 
http://www.digitalne-knjige.com/eterovic.php
 
Kako je pitanje postalo odgovor; digitalne knjige, 2020.
 
http://www.digitalne-knjige.com/eterovic2.php
 
Filozofija stiha Apoteke poezije; digitalne knjige, 2020.
 
http://www.digitalne-knjige.com/eterovic3.php
 
Koje je boje zrak; digitalne knjige, 2020.
 
http://www.digitalne-knjige.com/eterovic4.php
 
 
  
  
 
 
Predgovor
Sadržaj
Umjesto uvoda ili knjiga koja sama sebe otvara – Poglavlje I.
Poglavlje
Nastavak II. - XXXIV.
Poglavlje
Nastavak XXXV - LXVIII.
Poglavlje
Nastavak LXIX.-C.
Umjesto zaključka ili do sljedećeg kruga- Poglavlje CI.-CI.++
O autorima i još po nekom
Iz pera čitača ili recenzije
Literatura
 
7
 
17
 
19
 
21
 
110
 
115
 
210
 
221
 
241
 
290
 
299
 
306
 
308
 
 
 
Copyright ; Nenad Grbac & Impero present