Rođena sam u Nevesinju, u trgovačkoj porodici Derviškadić.
 Prije Drugog svjetskog rata, porodice Derviškadić: Hamida
 i Hasana, preselile su se u Mostar i tu otvorile dvije

trgovine. Ja, njihov potomak, tu ostala do današnjeg dana.

 

 

 Ovo je sedma knjiga koju prezentiram čitaocima. Inače,
 objavila sam četiri knjige poezije i dvije knjige proze,
 protkane poezijom, vezano uz tekst.
  
  Svoje prisustvo u književnosti obilježila sam svojim
 knjigama, kroz stih. Pisala sam pjesme obojene
rodoljubljem, o ratnim i poratnim događanjima. Kroz te stihove, iskazala sam zahvalnost
mnogim Bošnjakinjama i Bošnjacima koji su nas zadužili u minulim teškim vremenima, da bar
pjesmom njihovi likovi ostanu kao trajna uspomena na njihove svijetle živote, koje su

utkali u milje našeg naroda, a koji su živjeli i žive na ovim prostorima naše zajedničke
domovine Bosne i Hercegovine.
Navešću neke naslove svojih rodoljubivih pjesama:"Žene heroine Istočnog Mostara",
„Humski Atila", „Mrak", „Šehitluci",„Ljiljanima", „Pitanje Dretelja", „Srebrenica bošnjačka
grobnica", „Skakačima sa Starog mosta - Usnulim Ikarima", „Kula Gavran-kapetana u
Počitelju".
 
Objavljivala sam i u listovima „Preporod" u Sarajevu, u Časopisu za obrazovanje, nauku i
kulturu „Most" u Mostaru, u tuzlanskom biltenu „Sumejja" i drugim izdavačkim kućama, a
gostovala sam na Radio Mostaru, ASK Ilidža, Radio-stanici u Travniku, Radio-Zenici,
te učestvovala u Večeri poezije na Turskom univerzitetu „Burdž" na Ilidži.
 
Knjige koje sam napisala i podarila čitaocima, nisu mi donijele materijalno bogatstvo, jer
je takvo vrijeme u kome živimo, ali su mi zato donijele jedno veliko duhovno i stvaralačko
bogatstvo, koje će biti začinjeno mojom sedmom knjigom, koju posvećujem velikom
pjesniku, rahmetli Safvet-begu Bašagiću - Mirzi.
 
 
 
 
 
E-mail adresa: samir_mo85@hotmail.com
 
 
 
 
RECENZIJA KNJIGE
 
Život piše a ne briše
 
Davni, također, valiki pjesnik Derviš-paša Bajezidagić, napisao je:
„...Pjesnik biti ko da taži
Od tog dara dobro veće,
Čista pamet pa zdrav razum
Eto za me prave sreće..."
 
Ovu sreću, Bogom danu, imali su mnogi naši Bošnjaci, koji su svojim djelima
okitili stranice, prije i poslije svega, bosanskohercegovačke i južnoslavenske
književnosti.
 
Vrijeme je teklo i teče, po volji Gospodara svjetova, društveni sistemi su se
mijenjali i mijenjati će se, ali djela izdržavaju ono što ne može čovjek. Čovjek
bude i ode. Njegovo djelovanje prestaje, sem ako, kako to kaza poslanik
Muhammed a.s., iza sebe ostavi čestit evlad koji će moliti za njega, ako ostavi
nauk koji će od koristi biti Božijim robovima ili ako izgradi duretli haire, koji će
izdržati izazove budućih vremena...
 
Duretno djelo, hair, građen riječima lijepog bosanskog jezika, ostavio je iza sebe
jedan od njih, pod imenom Safet-beg Bašagić. Bio je hvaljen ali i zaboravljan,
da bi u posljednjem ratnom pogromu koji je zadesio BiH i njene Bošnjake,
oživjelo sjećanje na njega, na njih, velikane kulturne baštine, koja umalo u
korov ne zaraste.
 
U prilog nezaboravu ide i rukopis Kimete Derviškadić Čaušević, „Vihor ružu niz
polje nosaše"", koju sa ovim pjesnikom vežu i veze zavičajne.
 
Koliko god o njemu pisano i napisano, kako ga ova poetesa nazva Ružom
mirisnom, Draguljom - Smaragdom, nedovoljno je, jer se uvijek o njemu ima šta
ne samo novoga reći nego i iz već napisanoga, na stranicama i stranicama
knjiga, složenog po rafovima biblioteka, a prekrivenog i plaštom ljudskog nemara,
iščeprkati i objelodatiti, kako bismo i time umili sjećanje i obogatili um!
 
Tako ova pjesnikinja, imenujući ga, s razlogom, Institucijom, umiva naša znanja
o pjesniku, njegovim biografskim podacima, u kojima posebno mjesto ima njegova
porodica i njegov zavičaj, ali i njegov narod, jer se on diči što je Bošnjak, koje
je jedno ime slavno, pa je kazaće u pjesmi „Šta je Bošnjak"", i pleme viteško
koje svijet poznaje odavno, ali je i čedo slave al' krvave sreće, koje:
Deset puta - ne jednom umrijeće
Al' Bošnajštva odreći se neće.
 
Tome narodu, on se stavio na raspolaganje, sa željom da mu pomogne i ono
što pozitivno iznenađuje, to je izbor ove pjesnikinje, onih detalja iz Bašagićevog
života i djela, kojima se on potvrdio kao čovjek kome je stalo do narodne
prosvijećenosti iliti učevnosti, do njegovog izlaska iz materijalnog ali i
duhovnog siromaštva.
 
U tom smislu istakla je Bašagićevu ulogu i značaj u pokretanju Muslimanskog
zanatskog društva „Ittihad"" u Mostaru, 1905.g., koje je organiziralo kurseve
za žene u šivanju i pletenju, itd...itd.., ali i analfabetske tečajeve, te društvo
za socijalno ugrožene...koji će biti od pomoći posebno onim porodicama koje su
vidale rane za izbubljenim članovima ili domovima, u požaru Prvog svjetskoga
rata...
 
S obzirom na prilike u kojima danas Kimeta Derviškadić Čaušević, živi i piše,
gleda i vidi svakodnevicu koja guši, hoću da vjerujem da je s razlogom
potencirala Bašagićevo nastojanje da bude pjesnik i borac koji će pomoći svome
narodu da ide putevima sticanja znanja, jer se samo tako može biti korstan
na putu napretka:
„Šaljite u škole
Svoje male lole
Djeca bez škola
Siročad gola..."
 
I da ovaj doktor nauka, koji je doktorirao u Beču, gdje je na njemačkom jeziku
odbranio svoju doktorsku disertaciju posvećenju Bošnjacima koji su pisali na
orijentalnim jezicima, nije ništa više napisao niti uradio - bilo bi dovoljno, ističe
pjesnikinja, koja, ponosna na ovog Nevesinjaca i sama dijete ove Kasabe, koje
je upilo njene sokove u najranijem djetinjstvu, a koji će biti bogaćeni gdje je
god bude život nosio, svoj rukopis natapa fragmentima iz Putopisa Evlije
Čelebije o Ibrahim-begu Bašagiću, pjesnikovom ocu ali i nevesinjskoj kasabi,
čime se upotpunjuje zavičajna Slika, koja će dobiti na novim nijansama koliko
uvrštavanjem ranije objavljivanih pjesama, toliko ili mnogo više kratkim pričama
sa Jedreša, u kojima je oživjela jedan prohujali vakat, njegove adete, insane,
prirodu, koji nas osvajaju, na prvu! No, koliko god je njeno sjećanje na rodni
grad i njegove velike insane lijepo, poučno, toliko je i bolno, jer poslije
posljednjeg ratnog bola-neprebola, pjesnikinja će rezignirano zaključiti:
Nevesinja meni, nikad, nikad više..
.
Zašto je to tako, odgovor nudi svakodnevica, ali ono što ne može da joj ponudi
grad njenog djetinjstva ponudiće joj Ilidža kojoj pjeva Poemu, punu iskrenih
emocija i skladnog stiha!
 
Njena duša je došla na svoje, na Ilidži, bašči cvjetnoj, a mostarska svjetlost,
bez koje ne može, osjećam, provocira je na nove izazove. Bilo s hajrom!!!
 
  Jasmina Demirović
 
 
  
  
 
 
1. Riječ autora
2. Dr. Safvet-beg Bašagić Mirza -
Smaragd bosanskohercegovačkih muslimana
3. O turskom putopiscu Evliji Čelebiji
4. O kasabi Nevesinje
5. O Ibrahim-begu Bašagiću
6. Istinite priče sa Jedreša
7. Od Nevesinja do Ilidže
8. Poema o Ilidži
9. Izmirice, pjesma iz knjige Trešnje rumene
10. Recenzije
 
Recenzenti šest objavljenih knjiga
Sadržaj
 
7
6
37
41
44
49
69
71
77
79
77
 
84
85
  
 
 
 
Copyright ; Nenad Grbac & Impero present