Rođen je 15. 11. 1956. Osnovnu školu i gimnaziju završio je
  u Doboju. Opštu i komparativnu književnost diplomirao je na
   Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
   
  Studirao je glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u
  Sarajevu godinu dana u klasi Kaće Dorić.
   
  Na interdisciplinarnom postdiplomskom studiju Političkih nauka
  u Sarajevu položio ispite i uradio magistarski rad, ali do
   odbrane nikada nije došlo.
   
  Radio je u Amaterskom pozorištu u Doboju. Amaterskom pozorištu „Ivo Lola Ribar" Sarejevo.
 U Književnoj omladini je bio predsjednik KO Doboj i član Predsjedništva KO BiH. Objavljivao
 književne radove u časopisima i novinama i radove o kulturnoj istoriji regije Doboj. Rat
 provodi u Bosni i hercegovini gdje u listu „Gradina" objavljuje ratne satrire.
  
 U Norveškoj piše i režija dvije dvojezične predstave (bosanski-norveški): „Mir nemira -
 Ufredens fred" i „Ko si ti? - Hvem er du?" Zastupljen u „Druga svjetlost" 1983. (Zbirka
  radova članova Književnog kluba „Ivo Andrić" Doboj) i „Pjeva krvava Bosna" 1994.
  
 
 
 
 
e-mail adresa: rolig.havet@hotmail.com
 
 
 
 
 
Razgovor s životom (recenzija)
 
Od rata na balkanskim prostorima krajem prošlog stoljeća uvriježio se stav kod ljudi
da se na osnovu njihovih iskustava može napisati roman, a osvješten je u izjavi
svakog našeg čovjeka kad kaže sugovorniku: „Eh, kad bih ti ja pričao sve kako
je bilo, mogao bi se o tome napisati cijeli roman.“
 
Pred nama je djelo bosanskog književnika Ali Faruka Bisera Oteta prošlost. Prije
ovoga djela Biser je objavljivao na bosanskom i norveškom i ovo mu je sedma
knjiga. Budući sam nazvao knjigu djelom, dužnost mi je objasniti o kojoj se formi
knjige radi. Po fabuli i epizodama spreman sam reći da je u pitanju roman, a po
duljini sklon sam reći da je novela ili opet, kraći roman. Bilo kako bilo, ovo djelo
je jednako uspješno bez ozbzira bilo novela ili roman.
 
Vraćam se na početak. Svaki Bosanac, a priori Bošnjak koji je preživio rat u svojoj
domovini može reći da ima materijal za roman. Zamislite koliko tek materijala za
roman ima čovjek koji je kreativan, koji je po vokaciji prozaik i uz to posjeduje
suptilnost poete, a koji je uz to intelektualac i po senzibilitetu lucidni promatrač i
analitičar svega. Takav čovjek može napisati barem desetak romana na tu temu.
 
Međutim, autor je apstrahirao sve nebitno i sveo svoju osobnu golgotu na ono
suštinsko: protjeran od neprijatelja (dojučerašnjih prijatelja), obreo se u zemlji
koju nije birao za svoju novu domovinu (koja u principu to ne može biti) i tamo je
minoriziran kao beznačajna jedinka koja više nema svoju svrhu jer ju je
birokracija dovela do besmisla.
 
U takvom okviru svatko tko ima moć introspekcije započinje unutarnji dijalog sa
svojim (izgubljenim) životom. Što više raščlanjuje svoj život – čovjek postaje
stranac prema samom sebi. To je prva asocijacija s Camusovskim apsurdom jer:
...Život je traganje za istinom i vječiti konflikt sa laži i imaginarnim životom. Život
je zbog rata sveden na apsurd budući je življenje izgubilo svaku svrhu.
 
Simptomatično je da roman ima vrlo malo likova koji nose fabulu. Zapravo su bitna
samo dva lika. Prvi je Adem (piščev alter-ego) s imenom prvog čovjeka, ali ga
vjetar života preobražava u zadnjeg čovjek na svijetu kojem su svi u ratu pobijeni.
Uz njegov yang, drugi lik je njegova yin (i antiyin) Hava, prva žena koja je toliko
eterična da je doista hava (zrak), u biti nevažna jer su i njoj kao i drugim ženama
pobijena djeca i ona više nema snage za rađanje. Ipak autor daje mogućnost
optimizma u izjavi jedne majke: Ne mogu oni pokositi koliko mi možemo zasaditi.
 
Ali ovakvoj formi romana i nije potrebno mnogo likova, dovoljna je Hava, Aco i
Dragan – a oni, djelujući kao antiteza Ademu imaju funciju da dopune i zaokruže
glavni lik. Sam lik Adema je pokretač svog univerzuma – jer u turobnoj
usamljenosti na Sjeveru samozdadovoljne gospoje Europe – sve što se dešava,
događa se iza njegovih očiju, u njegovoj sivoj masi, u dubini njegove psihe. Tu,
u labirintu njegovih vijuga gdje podsvijest caruje, živi ostatak smisla Ademovog
života. Njegovi snovi u njegovim isprekidanim magnovenjima su put ka spasu,
grozničavo nastojanje da se pronađe bar malo smisla i da se životu vrati svrha.
Pri tome nastoji biti koliko-toliko društven, pristaje na izlazak s prijateljicom koja
dovodi naizgled hendikepiranu Norvežanku – i dok pleše sa Skandinavkom – shvaća
da je on, zbog sudbine hendikepiran više od ikoga, jer je izgubljen u civilizaciji
koja je nehumana i otuđena.
 
No kada ostane sam, opet utone u prošlost, ona mu odzvanja i vuče ga u sjećanje
na bivše prijatelje. Aco je mislio da vjeruje u mogućnost zajedničkog života, ali je
digao oružje protiv svoje domovine, a Dragan je sam sebi uzeo život jer su ga
razočarali njegovi sunarodnjaci. U oba slučaja je radilo oružje, a ono je svojstveno
lovcima, onim lovcima koji žive barbarizam u sebi, jer im je on najjači
credoopstanka: ulovi da ne budeš ulovljen. Tu ne pomažu ni pedantni i
provokativni Jehovini svjedoci, ni produhovljene misli Erazma Rotterdamskog, ni
varljiva mantra da „misli pozitivno“, pa ni sva antologijska (apolinijski uzvišena)
svjetska poezija.
 
Odbačen od svoje okoline, socijalnog radnika koji je birokrata (i tehnokrata),
svejedno, žigosan kao mrski musliman i latentni terorista Adem sam sebe izopćava
jer odbija imati ikakve veze s Nordijkom koju sreće u lokalu pošto ona mrzi sve što
joj imalo miriše na islam. Ta kvazi-dama, pijana (a i dovoljno glupa) ne shvaća
sarkazam kad joj Adem kaže da neke primitivne civilizacije nisu jele životinje kako
ne bi dobile njihove osobine, te da zato ni muslimani ne jedu svinje kako ne
bi postali svinje.
 
Da u vokabularu pisca nema nekoliko spontanih arhaizama i turcizama moglo bi se
reći da ga je pisao neki europski egzistencijalist. I ne samo to, jer kraj romana
neodoljivo miriše na proces, onaj kafkijanski, iz kojeg izlaza nema. Od ranije
intonirana maksima žrtava rata: Mi ne želimo čuti riječi naših neprijatelja nego
tišinu naših prijatelja. ovdje ne pomaže jer dolazi do montiranog suđenja
demokraciji, slobodi (misli), svemu što je napredno. Uzaludan je trud Ademov što
citira misli Kanta, Diderota i Ruskina. Isključivost rigidnih naci(onali)stičkih
stavova je nemoguće pobiti.
 
Poslije svega Ademu je jedino pribježište Umjetnost, stvaralaštvo. Ostaje mu da
piše, da ispriča još jedan roman i još jedan i još... A ovaj je roman zanimljiv,
provokativan, nadahnjuje, tjera na razmišljanje, postavlja pitanja i daje odgovore,
te nastoji svojom dostojanstvenom sjetom i humanim patosom vratiti i prvom
i posljednjem čovjeku (koji je čovjek) otetu prošlost.
 
  Zlatko Lukić, književnik
 
P.S. Naslov recenzije je zapravo podnaslov djela koji je stajao u radnoj verziji
rukopisa. Recenzent je sugerirao autoru da izostavi takav podnaslov jer je u biti
svako književno djelo svojevrstan razgovor sa životom. U nedostatku bolje ideje
recenzent je za naziv recenzije „ukrao“ bivši podnaslov djela. Recenzent moli
autora da uvaži njegovu ispriku. (op. recenzenta)
 
 
 
 
 
„Slike Bosne"" 1994
„Grlice nad minskim poljem"" 1995. (prevedena na norveški)
Fredsdrĺper"" (Kapi mira) na norveškom 1997
Oni ne pucaju na nas"" 1999.
Mistična riječ domovina"", 2009.
Pletenica od 200 čestitki"" 2011.
 
 
 
 
Ovaj roman je napisan davne 1998. a njegovi su dijelovi igrani u spomenutoj
predstavi „Ko si ti?"" ali ga autor do danas nije htio objaviti iz lične odgovornosti
prema pisanoj riječi. Međutim, danas misli da je to trebao ranije učiniti.
 
Tiskani primjerak knjige možete naručiti na adresi: rolig.havet@hotmail.com
 
 
  
  
 
 
Ples umora
Priroda
Hava
Pub
Sjećanje u sjećanju
Gosti
Življenje umrlih
Noć kao svjedok
Misli pozitivno
Autobus
Šetnja
Hrana
Nužda
Sud
Let u nebo
Recenzija
O autoru
 
7
 
15
 
25
 
33
 
41
 
51
 
63
 
71
 
77
 
87
 
97
 
105
 
115
 
121
 
281
 
129
 
142
 
 
 
Copyright ; Nenad Grbac & Impero present