Toni Begić, rođen je 13.02.1975 u Derventi.
   
  Djetinjstvo je proveo u Mišincima u blizini Dervente gdje je
  završio i osnovnu školu. Srednju školu za tokara polazi u
  Derventi.
   
  1992 godine, zbog ratnih neprilika izbjegao je u Slavonski
  Brod u Hrvatskoj gdje srednju školu završava kao
  keramičar.
   
  Pisanjem, prvo pjesama, koje dosad nije izdavao, počinje
  1996, a roman "Legenda o kraljevstvu zvijezda", je napisao
  i objavio u razdoblju od 2013 do 2016. godine.
   
  Pisac do današnjeg dana živi i radi u Slavonskom Brodu.

   
 
 
 
 
e-mail adresa: tonibegic1302@gmail.com
 
 
 
 
 
IZMEĐU LJUBAVI I ZLA (Toni Begić: “SUŠTINA STVARNOSTI”)
U našim turobnim vremenima, kada je “opredmećeni” svijet, pun reklama i
senzacija, zaglušio svijet duše, valja pohvaliti svaku aktivnost pisanja – pokušaj da
se nutrinom odupremo vanjskom. Kada je o poeziji riječ, mnogo je pjesnika “opće
prakse” (onih kojima poezija nije umjetnička profesija), koji mukotrpno plaćaju
vlastite naklade ne bi li na tržištu, otrovanom trivijalnostima, probili barem tunelčić
do čitatelja. Među takvima je i Toni Begić, autor zbirke Suština stvarnosti, pjesnik
koji tek ulazi u svijet poezije, ali i taj ulazak valja popratiti recenzijom, dati podršku
autoru kojem je iskrenost “pogonsko gorivo” za pisanje pjesama, koji, drugim
riječima, piše “iskustvenu” poeziju, odnosno koji želi naprosto oriječiti svoju nutrinu.
Čak ni o profesionalnim umjetnicima, poniženim bijednim honorarima, više nema
smisla pisati negativne kritike – oduzmemo li piscu i posljednju koricu kruha,
mogućnost da proda knjigu u maloj nakladi, stvorili smo depresivca koji nema “ni
para ni slave”, koji gubi svaki motiv, svaki uzlet, svaki smisao svog umjetničkog
posla. Produbljujemo depresiju koja je ionako kao tmasti oblak zaklonila umjetnost.
Na žalost, došlo je vrijeme da se kritika solidalizira s piscem, da otupi oštro pero,
da kritizira oprezno, da katkada radije recenzira umjesto kritizira, da bude taktična,
da misli ne samo na tekst nego i na ugroženo dostojanstvo pisca. Možda jedini
tračak ljudskog u sramotnim uvjetima za domaćeg pisca.
 
Toni Begić samouki je pjesnik, koji tek krči putove do izdavača, a svaki pokušaj da
se poezija uopće piše (u ovim površnim prozaičnim vremenima) valja pozdraviti –
dokaz je to da poezija ipak ne doživljava sumrak (kako je najavljivao Tin Ujević),
nego da je poezija naprosto urođena potreba suptilnog bića da iskaže potisnute
emocije u vremenu dominacije stvari.
Eto, poeziju danas sve više pišu čak i bića kojima poezija nije poziv , koji se uopće
ne žele dokazati na sajmištu književnih taština, kojima je poezija žudnja za
kontriranjem bezdušnom svijetu. Žele tihu opoziciju materijalističkom svijetu koji ih
guši, lagani izdah ljudskog na papiru, iskaz čežnje za boljim svijetom koji vazda
“lebdi” kao mogućnost, ali se ne izgrađuje. Toni Begić nije, dakle, profesionalno
posvećen stihotvorstvu (njegova “iskrena” poezija izbjegava ukrasne metafore,
poredbe, složene pjesničke slike), on je pjesnik koji spontano gradi svoj umjetnički
svijet, nije osobito posvećen formi koliko je udubljen u sadržaj, u lica i naličja
izgubljenog svijeta koji zadobiva skromne, tužne i nostalgične pjesničke slike. Stih
mu je jasan, čitljiv, prozaičan, ogoljen, sadržaj upadljiviji od forme, poruke su mu
jasne, a pjesničke poente jezgrovite.
Nema tu neke velike poetizacije svijeta, ali ima mnogo ljudskih slika, jadikovki i
žalopojki koje nas stalno podsjećaju na duboki smisao svijeta u kojem jesmo. Begić
ne prinosi misli na oltar uzvišene poezije koliko na oltar unižene ljudskosti. S
obzirom na duboki poriv da se pjesnički izrazi i s obzirom na izrazitu osjetilnost, za
vjerovati je da će Begić na svom budućem pjesničkom putu sve više povezivati
duboke misli i visoku umjetnost poezije.
Begićeva zbirka je poput kruga podijeljenog na dva različita dijela – jedan dio je
svijetao, romantičan, posvećen neostvarenoj ljubavi koja ipak nije ubila autorovo
umijeće voljenja, drugi dio je taman, meditativan, zaokupljen sveprisutnom
nepravdom u svijetu, koja se katkada pobjeđuje snovitim usklikom ljepoti. Tako
pjeva: “Rajskim prizorom zatečen, ježim se do kosti. / Kao da sam zakoračio u neki
drugi svijet - svijet duhova, tako svet.”
Zbirka kombinira romantiku (na žalost, neuzvraćenu) i pesimizam koji nastaje kada
se idealizam pravednika uruši. Begić je razočaran svijetom u kojem je kapital, poput
velikog otrovnog pauka, svojim nogama “obgrlio” svijet - svijet u kojem cure otrovi
laži, prijevare, intrige i u kojem se ljudskost može samo povući u sebe, da bi iz
prikrajka pisala smrtovnicu svijetu i tužnu odu izgubljenoj dobroti. Stoga u njegovim
skromnim stihovima toliko tuge, sjete, nostalgije i bola – bijes izostaje jer čovjek
nema moć izmijeniti svijet, ali ima još snage odsanjati bolji.
Preostaje neka nedefinirana vjera u renesansu duha, uzlet u apstraktne visine, no
konkretni putovi su trnoviti, a nebo ipak jako visoko. Razapet između ideala i zbilje
Begić piše: “Duga ravna cesta. / Bez raskrižja i skretanja. / Cesta bez povratka.”
U tim stihovima svijet gubi smjernice i koordinate, sve postaje besprizorno i
dezorijentirano, svijet prepun reklama i stvari na koncu je izjednačio sve zvukove i
boje, ostaje pustinjsko sivilo, odnosno nigdina.
Ponekad Begić nabraja ljude i stvari u iskvarenom svijetu (oružje, kapitaliste,
ratove), ponekad razočaranje prelazi u slutnju Zla kao takvog, neke više,
“maglovite” sile koja je ovladala svijetom, pa nam takve slike stvaraju duboku jezu
jer Zlo nema vremena ni mjesta, nema konkretna staništa. No, Begić se odupire
dubokoj rezignaciji otvarajući oči i pred ljubavlju kao jedinom preostalom oazom
gdje se biće dijeli s bićem bez prevlasti “stvari”, gdje se još gleda u srce, u svijetu
koji je posve oslijepio pred idealima. Neuzvraćena ljubav najjača je ljubav –
uzvraćena stvara romantičnu idilu, u kojoj duše patetično tonu u virove
osjećajnosti, a neuzvraćena stvara dramu, čežnju, zaziv, množi raznolike emocije
i stvara izvjesnu pjesničku dinamiku.
Begić ipak ne gubi nadu – vjeruje u tragove ljudskosti, u krijesnice na crnoj podlozi,
pa stoga njegova poezija nije posve utonula u sumrak i sjene, ona je više sjetna,
a sjeta se “lomi” između razočaranja u blage nade u neko bolje mjesto ljudskog
opstanka.
Begiću je poezija ispovijest, subjekt je on sam, kao osoba, a razočaranje, gubitak
duboke subjektivnosti u svijetu pukih objekata “ovija” asketskim stihovima. Njegova
poezija je oda izgubljenoj čovječnosti, tužbalica zbog izokrenutih vrijednosti i
otuđenja, pa tako piše: “Praveći se da smo drugačiji, ne shvaćamo da smo svi isti.
/ Zlo koncem osvete šije ožiljke”. Izjednačavanje ljudi i stvari jedan je od najčešćih
motiva njegove poezije – gubitak različitosti, individualnosti najveći je poraz ovoga
doba u kojem su se svi glasovi (tržišnog vašara) pretvorili u mrmoljenje,
nepodnošljivi žamor, kao da su se sve radio stanice ovoga svijeta pobrkale. Stoga,
piše pjesnik, “Sve je na zemlji ostalo samo sebi”.
 
Pohlepa postaje samosvrshovita, svijet ulaže sam u sebe i od sebe uzima, a
nekoristoljubivi subjekt se povlači u zaklon. Begić žudi mir u nemiru, slobodu u
velikim okovima, tišinu koja budi sve silnice nutrine, a ima li većeg zaklona od
poezije? Nema. Begić je svjestan da je to jedini preostali prostor suptilnog bića i
zato je “pobjegao” u terapeutski svijet stihova.
U ciklusu Begićevih mračnih pjesama subjekt se potpuno gubi, ispijen zlim svijetom
od kojega su odustali i Bog i vrag – on stoga prkosno ubija u sebi nadu, vjeru, u
destruktivnoj zbilji postaje autodestruktivan, poništava i vlastito postojanje,
pretvarajući se u sjenu što samo čeka da se raspline u svršetku svijeta. To je
kataklizmička poezija, u kojoj subjekt nije zaokupljen samo vlastitom intimnom, nego
civilizacijskim apsurdom, odnosno sveprisutnom nepravdom, silom, snagom jačega
pod lažnom zastavom demokracije.
 
Tek ponegdje zaiskrit će sjećanja na izgubljenu ljepotu, kao u pjesmi Stvarnost
jednog homo sapiensa, a u pjesmi Na putu za… u magli na mostu izrodit će se
svijet raplesanih duhova i probudit će se Sunce, no sve će ostati vizija poslije koje
će se, kao i uvijek, osamljeni subjekt stropoštati u zbilju i opet dokinuti i smisao
snova. Begićeve pjesme iskazuju moć stvarnosti i nemoć iluzija, snagu nepravde i
slabašnost pravde, ludilo makrokozmosa i krhkost mikrokozmosa, u kojemu subjekt
traži posljednje sklonište pred opću uzbunu. Ne ostaje više ništa osim vapaja,
upućenoga kome, čemu? Adrese nema, stoga je muka još teža, još veća.
 
Ljudska pohlepa nije samo uzela dušu životu, nego i svemiru, pa čovjek više nema
dovoljno prostora ni za snoviđenja, ni za maštu – stoga će u pjesmi Zabluda
pjesnik poželjeti da skinemo i oblake, da ugasimo i sunce, kako bi nestalo
posljednjih uzaludnih nada i kako bi se čovjek “osvijestio” u potpunom ništavilu kao
apsolutno ništavan. Jer život je u stalnom strahu nepodnošljiv (strah je jedini
dominantni osjećaj u Begićevim pjesmama), stoga suho stablo koje se trese na
pustoj zemlji valja iščupati, jer nema više nikakve svrhe – osamljeni čovjek u
prkosu poželi još samo poništiti sama sebe.
Povijesno zlo (ratovi, mačevi, strijele…) ujedno su i dokidanje povijesti, jer sve će
završiti u apokalipsi, baš kao u Knjizi otkrovenja, a onda će, kako Begić dade
naslutiti, možda niknuti neki bolji svijet.
Premda je jedini raj na zemlji ljubav, i on je zatrovan nepovjerenjem, nedostatkom
odanosti, požrtvovnosti, pa su stoga Begićeve ljubavne uzaludna žudnja za
odbjeglim Amorom, koji se povukao iz ovoga svijeta jer ni njegove ljubavne strijele
ne pogađaju više metu.
 
Stoga je Begićeva poezija opjevavanje svijeta u kojemu više nema pjesme, to je
zaneseno sviranje bez zvuka, slikanje bez boja. U pustoj zemlji svejedno ostaje
poriv za poezijom, koja jedna dokazuje da je duša, svemu unatoč, još uvijek živa.
Begiću preostaje da u tom opustjelom svijetu i dalje diše kao pjesnik, da iskoristi
svoje potencijale i svoje lijepe misli u ružnoj zbiji i dalje ovija u stilske figure.
 
  Lada Žigo
 
 
 
 
Dosad smo na portalu objavili dvije knjige gospodina Tonija Begića. Tu knjigu
možete preuzeti ukoliko svojim mišem kliknete na bilo koji od sljedećih linkova
 
Legenda o kraljevstvu zvijezda;digitalne knjige, 2016.
 
http://www.digitalne-knjige.com/begic.php
 
Suština stvarnosti;digitalne knjige, 2017.
 
http://www.digitalne-knjige.com/begic2.php
 
 
   
   
 
 
TAJNA POSTOJANJA
IMAM TI JOŠ SAMO OVO REĆI
GLUPOST INTELIGENCIJE
GRIJEH I SUZE
GRIJEH IMA SAMO JEDAN PUT
GLEDAJUĆI ANĐELA
JOŠ UVIJEK...
JUTRO POSLIJE ZLA
KRAJ ILI POČETAK?
LJUBAV
MOJ ŽIVOT
NA PUTU ZA...
GOVORILA MENI MATI...
NA ŽALOST SVIH NAS
NAŠ GRIJEH SVAGDAŠNJI
NEKOMU DRUGOME NEKO BOLJE SUTRA
NIJE MI ŽAO
APSURD
NISAM ZNAO
NOSTALGIJA
NJEZINO IME POČINJE SLOVOM M
OPROSTI MI
PONOVNO NIŠTA POSEBNO
POSTOJI LI DRUGI PUT?
PREVARIH SE
PROKLETSTVO
PROŠLOST SADAŠNJOSTI
RAJ OD PAKLA
SAM
SAN
SLIJEP OD LJUBAVI
ŠTO JE TO ZLO?
STRAH
STRAST
STVARNOST JEDNOG HOMO SAPIENSA
SUZE
TAJNA
TUGA
U IŠČEKIVANJU SMRTI
VAMPIRICA
VOLIM TE
ZABLUDA
BOJIM SE ČOVJEKA
KRAJ
ZA GENERACIJU X
 
IZMEĐU LJUBAVI I ZLA
 
BILJEŠKA O PISCU
SADRŽAJ
 
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
32
33
34
35
36
37
38
39
40
41
42
43
44
45
46
47
48
49
50
51
 
53
 
60
62
 
 
 
Copyright ; Nenad Grbac & Impero present